Robijao sam kod srpskog privatnika do pola tri,





a uveče smo, Menda i ja, krečili kuhinju i kupatilo :)

Terapija SLIKOM No 0066

Vođe


Živ još uvek vođa
armije ljudi samoubica,
Bin Laden.

Oni i "Oni" ginu,
Mi i "Mi" ginemo,
a on i dalje živ.

Detonacijom odvode se
pravo do Alaha, do praha,
a ovi drugi, odnosno prvi,
pravo do Mr Dolara, do para.

E, kad je već takav pičkonja,
da ne kažem kuronja,
zašto lepo ne ode na samit G8
međ vođe i detonira se?

Svako svome,
to je pošteno,
da ne kažem bogovski.


by Nandor Ljubanović

Pesma je malo suvoparna za mene ali dobra, reče Menda :)




by Kiklop

Pecinog kuma Gorana svi zovemo kume :)

by Kiklop





P.S.

Više na Photobuntu

Omiljena mi je "Goran’s summer dream",
tim pre što sam je prvi put čuo na srpskom,
ispričala se kroz pitanja i potpitanja koja su
Peca i kum Goran razmenjivali.

Hvala im :)

Kuhinja_ No5_ Tema_ broja_ NOVAC

by Kiklop

broj 5, proleće 2003.
32 strane / 14,5 x 20cm / black & white
Naslovnica: Maja Veselinović
Izdavač: STUDIO 21, Pančevo


TEMA BROJA - NOVAC

KUVARI:
Boban Žarković (Oukland, USA)
Aleksandar Zograf (Pančevo)
Chris Lanier (San Francisko, USA)
Zoran Jović - Letač (Banatsko Novo Selo)
Božidar Golubović - Krle (B. Novo Selo)
Kiklop (Pančevo)
Vuk Palibrk (Pančevo)
Ivana Vereski (Beograd)
Lee Kennedy (London, England)
Burek (Beograd)
Wostok (Vršac)
Vladimir Nedeljković - Nedelja (Pančevo)
Mr. Spiral (Pančevo)
Saša Mihajlović (Beograd)
Daniel Kovač (Beograd)


Najnoviji, peti broj magazina Kuhinja, posvećen je novcu odnosno kulturi novca, u kojoj živimo. Nepodeljeni je stav stripadžija da novac definitivno kvari ljude (ili je samo način da pokažu svoje prirodno, dakle, ružno lice); nažalost, ma koliko oni bili raspoloženi za ismevanje novca, za većinu važi da novac znači moć, koja se grabi po svaku cenu. Domaće strip snage u novoj “Kuhinji” predstavljaju (imenima i pseudonimima) Maja Veselinović, Boban Žarković, Letač, Krle, Kiklop LJubanović, Vuk Palibrk, Burek, Daniel Kovač, Ivana Vereski, Wostok, Nedelja, Mr. Spiral&Orkesh, Saša Mihajlović i, naravno, Zograf (on iscrtava novčanice zemlje Hipnagogije koje su deljene na likovnom bijenalu u Veneciji; apoeni su od “50 uzdaha”). Chris Lanier (dužim stripom Ogledalo o paralelnim životima dobrog i lošeg momka) i Lee Kennedy, dali su Kuhinji međunarodni profil i domet.

Ilija Bakić


Ideja je bila da se ideje u Kuhinji prenose putem saradnje, a ne putem tutorstva nekakvog autoriteta. Zato sam odmah na početku predložio da svako nacrta tablu stripa na temu "kako ubiti Aleksandra Zografa", kako bi se unapred oprostili od "lidera", i moram da priznam da je bilo zaista maštovitih rešenja.

Aleksandar Zograf

Sto mu Satira
iliti
Religijo, brigo


Krv sa hleba
smrdi do neba

Na nebu bog
strefio ga šlog


by Nandor Lubanović

P.S.

"Sto mu Satira iliti Religijo, brigo"
premijerno je, bez slova R u krvi, objavljena na
Zokster Something


škljocni na sliku

Visoki napon




by Kiklop

Pokušao sam u njegovom stilu da napišem pesmu


Ispod duge, masne kose
niču misli s vunom
od dajte mi pečeno jagnje, bure vina
i smatrajte me Srbinom

Do juče sam bio u ime naroda
i hvalio Tita,
ali gde god ima kokaina, alkohola, trave
mene boli čačanska kita

Nosio sam i Slobu
na grudima u ime rokenrola
svaka se protuva, pa i ja šlepa
na konto tuđeg bola

Pustio sam stomak u ime mira
i nervirala me baba Jula
ipak je Sloba od nje bio bolji
čovek koji rat fura

Nešto sam nakratko bio s Vukom
i glođao kosti
ali Koštunica ima najveću košticu
Bog da prosti

Ne mogu bez Kosova da
pijem u Beogradu
ne mogu bez Metohije
da se posvetim radu

Sa Orkestrom za svadbe i sahrane
sahranio sam ženu staru
nema veze oženio sam mlađu
a snađem se i za paru



Vladimir Nedeljković, avgust 2008.

Ispred Doma vojske Srbije u Pančevu




by Kiklop

Dnevnik jednog sugrađanina (Nandor Ljubanović)


Suvremeni, pardon, savremeni čovek

Četvrtak, 14. avgust

U svakodnevnom govoru koristi oko 800 reči, svaka treća je reč „brate”. Gavran nauči do 1.000 reči, kao i da sklopi cele rečenice. Čovek koristi i tzv. narodne poslovice, među kojima je i „Deca su naše najveće blago”.

Petak, 15. avgust

„Deca su naše najveće blago”, bio je moto trećeg zvaničnog izbora za mis bebe Srbije, održanog u amfiteatru novosadskog „Spensa”. Naime, tokom glasanja preko interneta dešavale su se zaista neverovatne stvari. „Pojedini roditelji su angažovali hakere koji su upadali u sistem, samo da bi njihovo dete imalo što više glasova. Dešavalo se da preko noći zatvorimo glasanje, a sutradan ujutro kada uđemo u sajt, vidimo da neko dete ima i preko sto glasova više u odnosu na prethodni dan”, rekao je direktor i vlasnik agencije „Biznis model”.

Subota, 16. avgust

Opšta deklaracija o pravima čoveka UN tvrdi da detetu u detinjstvu pripadaju posebna briga i pomoć, s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu nezrelost.

Profesor doktor Žarko Trebješanin je u psihološkoj studiji „Dete u srpskoj kulturi” opisao šta čeka dete koje se rodi u Srbiji. Studiju nisam čitao, ali Snežana Živanić jeste: „Od brige, radosti i sreće kojom se obasipa dete na rođenju, vremenom ne ostane ništa. Dete ostaje bez prave i iskrene podrške za razvoj svoje ličnosti. Na preprekama koje život nosi, deca u srpskoj kulturi se sapliću, padaju... Iz tih padova nastaju rane koje vrlo teško, ili skoro nikada ne zacele. Jer deca po pravilu nikad ne ispune roditeljska očekivanja”.

Nedelja, 17. avgust

Svake godine u saobraćajnim nesrećama u Srbiji pogine između 800 i 1.000 ljudi, a od 16.000 do 20.000 zadobije lakše ili teže telesne povrede. Deca su žrtve u svakoj trećoj saobraćajki. Najčešće stradaju kao pešaci (62,2 odsto), uglavnom prilikom prelaska ulice na neobezbeđenom mestu. Statistika je neumoljiva kao i uvek: deca predškolskog i ranog osnovnoškolskog uzrasta predstavljaju najugroženije učesnike u saobraćaju.

Ponedeljak, 18. avgust

Zakon iliti Takav je red jasan je: vozač bicikla ili bicikla s motorom, ako je stariji od 18 godina, sme da prevozi samo dete do sedam godina, i to ako na ovakvom vozilu postoji posebno sedište ispred vozača. Vozač motocikla sme da prevozi samo lice starije od sedam godina, ali isključivo na sedištu namenjenom za prevoz lica, i to tako da ovo lice opkorači vozilo. I vozač i dete koje se prevozi moraju imati kacige. Kaciga se stavlja zbog zaštite, ne zbog policije. Isto važi i za sigurnosni pojas iliti popularno „vezivanje” čijem se nazivu Lala protivi, nije kera da se vezuje.

Utorak, 19. avgust

Nakon države, ipak je država prva u svemu, pa i u zlu, roditelji su ti koji decu izlažu najvećim opasnostima, kao da ih mrze, da im žele zlo.

Šta se da videti na pančevačkim ulicama, primer skuter: mama vozi, između nogu njenih stoji dete njeno, najrođenije. Nisu ni blizu prodavnice kaciga; tata vozi, između nogu stoji mlađe dete pola ženskog, iza tate sedi starija devojčica. Prizoru bi kacige smetale; tata vozi, ispred tate stoji mlađa devojčica, iza tate sedi starija, privila se uz njega, i tu nije kraj – na kraju je majka, sedi opušteno, dlanovima naslonjena na butine i pomera glavu levo-desno, ništa sporije od posmatrača teniskog meča. Neko je pitao za kacige?! Kaciga ni od korova.

Primer automobil: u krilu tate vozača trogodišnje dete. Dete veselo, mrducka upravljač, kreću se brzinom solidnom. Mama suvozač, raširila noge, između nogu maminih proviruje dete i krupnim okicama gleda svet kojim tata vozi. A držanje bebe u naručju na prednjem sedištu, a trudnica na prednjem sedištu?!

Dete bez stavljenog pojasa, u slučaju sudara pri brzini od samo 60 kilometara na sat udara u objekte u vozilu ili van njega silom kojom bi udarilo o tlo da je palo s petog sprata – tvrde stručnjaci koji su zaduženi za bezbednost dece u saobraćaju. Ne vozite dete u automobilu ukoliko nema svoje sedište, čak ni dok je beba. „A sledeći put kada sednete u auto i držite dete u rukama, razmislite kako biste se osećali da ih vidite da šetaju po krovu”, kaže Veoma upućena Sanjalica.

Primer motor od 16.897 kubika: jaše ga pozamašni mladi gospodin. Nema kacigu, ali zato ima majicu, bermude i papuče. Iza njega dečak ranog osnovnoškolskog uzrasta. Nestabilan, noge mu landaraju levo-desno, ima on još da raste da bi prislonio noge na papučice. Oko struka dečak ne može da obuhvati vozača. Drži se malo za majicu, malo za salce. Samo da je bezbedno.

„Sesti na motor i imati još toliko pameti da staviš tuđe dete od pet godina bez zaštitne opreme na njega je isto kao da staviš dete na haubu automobila”, komentar je čitaoca na tekst „Nikad više na motor” iz Blica. U Nemačkoj je još pre 25 godina rađena statistika koja je upozoravala da su motori kobni. Tada je evidentirano da u roku od pet godina na svakih 100 vozača motora čak 85 pogine ili ostanu invalidi!

Sreda, 20. avgust

Da pričamo o roditeljima koji prevode decu preko ulica van pešačkih prelaza. Kako „brzo i vešto” izbegavaju autobuse, kamione u oblaku dima i sumanute motocikliste besne na bes? Da pričamo o bakama i dekama koji guraju „anđele” svoje na onim triciklima u susret vozilima dok najdužom mogućom putanjom prelaze ulicu, a „zebra” im blizu. Mitska slika: dete sve u roze, tricikl sav u roze, baka isprana, osobito um, nasred pune bele linije. Srećom, pančevački skinsi i navijači ne voze. Ili o majkama koje kolicima, u kojima je naše najveće blago, nasrću na automobile van „zebre”, pa još besne viču: „Manijače, ’oćeš da mi ubiješ dete!” zato što se isti ne zaustavljaju već ih zaobilaze ko čunjeve. Ne bih da pričam o tome, ja bih da se to, mislim majka & otac & baka, privede, da joj/mu stručno lice objasni šta radi detetu, sebi i nama, pa da snosi posledice roditeljske ljubavi svoje. Bolje da takve pojave rešava socijalni radnik uz prisustvo psihologa nego nedovoljno vešt vozač. Pa, malo društveno korisnog rada, nedeljicu-dve. E, da, i malo parica, čisto da i tu osete.

Da li će i kad će Novi zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima ući u umove, prvo poslanika koji ga godinama usvajaju ali uvek ima nešto preče od života, a potom i učesnika u saobraćaju, ne zna se. „Odrasli” i dalje ratuju ali ovog puta s najmilijima.

A da naučimo decu da kažu NE roditeljima koji im ugrožavaju život, a život su im podarili, istina, ne kao stvaraoci već kao saradnici? A da kažemo roditeljima da olako izlažu opasnosti naše i svoje najveće blago iliti bogatstvo? Deca to znaju (pogledajte ih na ulici kad se ne glupiraju imitirajući odrasle, pa stradaju), ali ne smeju roditeljima da kažu, ili kažu ali ih roditelji ne čuju, ili vrište ulicom, a mi mislimo da su poludeli. Uz nas „odrasle ovakve” dete ne može zdravo da bude. O sreći da ne govorimo.

I, da završim :)

Autor je bezočni Internet kriminalac


Pančevac, Broj 4259 · 22.08.2008.

Marko, poručnik N.O.B.E




Nadgrobni (backside), Lovćenac

by Kiklop

Uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

U potrazi za nevidljivim pejzažom (6)



Cybershaman's blog


Treći dio knjige "Food of Gods", koji nosi naziv Hell (Pakao), uvodi nas u doba velikih otkrića i nastanka moderne civilizacije.

Evropska ekspanzija i kolonizacija pokrenuta je potragom za začinima, koji su u ukusom siromašnom srednjevijekovnom svijetu izazvali eksploziju raznovrsnosti i i opsesiju orijentalnom raskoši. To je otvorilo polje za pojavu čitavih ciklusa eksploatacije, koji svoj strasni vrhunac dostižu u produkciji šećera u 17. i 18. vijeku. Snabdijevanje Evrope šećerom ovisilo je o porobljavanju čitave jedne rase.

"Današnja trgovina kokainom i heroinom, kako god brutalna bila, nije involvirana u takvo masovno kidnapovanje, transportovanje i ubijanje ogromnih populacija, kao što je to bio slučaj u širenju produkcije šećera."

Konzumacija šećera je najraširenija i najmanje diskutovana svjetska ovisnost. Slijedeći korak u eksploataciji bio je uvođenje šećera, kafe i čokolade na evropsko tržište i stvaranje velikih trgovačkih kompanija, kao što je British East India Company, simbol korumpirane monopolizacije. Kada je tržište čaja liberalizirano 1834. godine, British East India company se okrenula produkciji i trgovini opijumom i eksploataciji kineskog stanovništva, koje nije bilo u okviru kolonijalnog sistema.

U 19. vijeku, upotreba opijuma u umjetničkim krugovima doprinijela je stvaranju kulturnog stila, simboliziranog u liku Thomasa de Quinceya. Fascinacija opijumskim snom, koji se osjeća u literaturi 19. vijeka - kod Goethea, Baudelairea, Mallarmea, Huysmansa, Heinea - anticipirala je psihoanalitičke metode Junga i Freuda. Vizije Beardsleya, Odilona Redona ili Dantea Gabriela Rossetija sažimaju ovu estetiku.

Još moćnija vizionarska supstanca nego opijum i kanabis, koja je privukla pažnju eksperimentatora, psihologa i umjetnika, fasciniranih predstavama sakrivenim u dubinama novootkrivene teritorije podsvijesti, jeste meskalin, aktivni agens peyotl kaktusa. Indijanci Sjevernog Mexica su ga koristili vjekovima, a u Peruu, gdje se meskalin dobija iz druge vrste kaktusa, San Pedro, njegova upotreba je stara nekoliko hiljada godina.

Moderna psihofarmakologija ima veoma kratku istoriju, počev od istraživanja Lewisa Lewina, njemačkog farmakologa iz 19. vijeka, koji je eksperimentirao sa novim sastojcima koje je otkrio na svom putovanju u Ameriku. Njegov učenik, dr Kurt Beringer, prijatelj Hermanna Hessea i Carla Gustava Junga, postao je otac "psihodelične psihijatrije", čiji je fenomenološki pristup ispitivanju dejstva meskalina na ljude dao fascinantne rezultate.

Dadaisti i nadrealisti, i njihovi prethodnici, okupljeni oko Alfreda Jarryja i njegove "Ecole du Pataphysique", doprinijeli su istraživanju upotrebe hašiša i meskalina kao podstrekača kreativnog izraza. Oni su otvorili polje za kreativno oduševljenje mogućnostima "problematičnog djeteta" dr Alberta Hofmanna. Na Harvardu, pod vođstvom Richarda Evansa Schultesa, dolazi do nastanka psihofarmakologije, tokom nemirnih godina kada su i Timothy Leary, Richard Alpert (Baba Ram Dass) i Ralph Metzner na svoj način pokušavali da skrenu pažnju društva na značaj psihodeličnog iskustva. (1)

Paralelno sa ovim nastojanjima na proširenju individualne i kolektivne svijesti, traje širenje spektra sintetičkih droga, koje čine neizostavni dio "profane ekonomske mašinerije konzumacije ljudskih nada". William S. Burroughs je u kultnom romanu "Goli Ručak" (Naked Lunch, 1959) dao najjezgrovitiji opis kako ta mašinerija funkcioniše: "Diler ne prodaje svoj produkt mušteriji, on prodaje mušteriju svome produktu."

Relativno benignu naviku pušenja opijuma naslijedila je kasnije maligna ovisnost o heroinu, kao što je svetu umjetnost pivara i vinara naslijedila upotreba destiliranog alkohola. Dok je upotreba alkohola u obliku fermentiranih žitarica, sokova i medovine veoma stara, destilirani alkohol, danas glavni optuženik među drogama označenim kao "legalne" ili "rekreacijske", nije bio poznat u staro doba. Alkoholizam kao problem društva i zajednice je bio rijetka pojava prije otkrića destilacije. Diskusija o alkoholu, prvoj visoko koncentriranoj i pročišćenoj drogi, prvoj sintetičkoj drogi, pruža mogućnost za istraživanje razlike između prirodnih i sintetičkih droga.

Otkriće morfina (1803) i potom heroina (1873) dovodi nas do praga 20. vijeka, u kome vladaju sintetičke droge: heroin, kokain i - televizija. Televizija je dominatorska droga par excellence u svojoj sveprožimajućoj moći da oblikuje društvo. Kontrola i uniformnost sadržaja, i kapacitet za njihovo ponavljanje, čine televiziju alatkom manipulacije i prisile, pošto kod posmatrača stvara stanje transa kao neophodnog preduslova za ispiranje mozga.

Nasuprot televiziji, internet nudi raznovrsnost sadržaja koji se stalno mijenjaju i ne zavise od kontrole dominatora, već od individualne moći, znanja i izbora, i zbog svoje umreženosti posjeduje kapacitet za stvaranje virtuelne globalne partnerske zajednice. Kompjuter i internet posjeduju sve elemente koji su sastavni dio psihodelične kulture: ulazak u hiperprostor, disolucija granica, evolucija jezika, kreiranje novih realnosti, razvoj nove svijesti, anarhični model koji se zasniva na slobodnom izboru materijala od koga se realnost kreira.

Zaključićemo ova razmišljanja slobodnim prijevodom jedne od ključnih misli u knjizi "Food of Gods":

"Isti onaj um koji nas je uveo u domen samoreflektujućeg jezika sada nam nudi bezgranične pejzaže imaginacije. To je ista vizija ljudskog ispunjenja kroz "Božansku Imaginaciju", koju je genijalno anticipirao William Blake i bez koje ne bismo bili u stanju razumijeti planetarnu svrhu. A razumijevanje planetarne svrhe je možda glavni doprinos koji možemo dati evolucijskom procesu. Vratiti se ravnoteži stila planetarnog partnerstva znači smijeniti egoističko-dominatorsku tačku gledišta intuitivnim, emotivnim razumijevanjem misterioznog materinskog bića planete Zemlje.

(1) Pojam "psihodelično" je uveo dr Humphrey Osmond 1956. godine, kada su on i Aldous Huxley tražili riječ da opisu novu klasu droga za proširenje svijesti. Na Huxleyjev stih:

"To make this trivial world sublime,
take half a Gramme of phanerothyme."

Osmond je odgovorio jednostavnijim rješenjem:

"To fathom hell or soar angelic,
just take a pinch of psychedelic."


Zürich, avgusta 2006.

Branka Vujanović & Igor Santrač

By Cybershaman (Zokster Something) - Posted on August 20th, 2008

Prethodni nastavci:

U potrazi za nevidljivim pejzažom (1) - Uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

U potrazi za nevidljivim pejzažom (2) - Uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

U potrazi za nevidljivim pejzažom (3) - Uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

U Potrazi za Nevidljivim Pejzažom (4) - uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

U Potrazi za Nevidljivim Pejzažom (5) - uvod u idejnu mapu Terencea McKenne

Sreća (autoportret)




by Mawena

Dete u srpskoj kulturi, Žarko Trebješanin


Profesor doktor Žarko Trebješanin je u svojoj psihološkoj studiji “Dete u srpskoj kulturi” opisao šta čeka dete koje se rodi u Srbiji. Ova studija je jedina na ovim prostorima. Samo jedan čovek je našao za shodno da proučava i analizira na koji način roditelji vaspitavaju i neguju svoju decu.

U ovoj revolucionarnoj studiji se kaže da se deci obraduju svi na rođenju. Slavi se i raduje, veseli i pije. Mnogo je običaja vezano za taj čin. “Šta se valja” činiti kad se rodi dete.

“Valja se” pocepati košulja ako je prvorođeno dete sin... običaj je i čašćavati taj dan. Svi običaji spadaju u rituale i obrede, i znak su paganstva, i civilizacijske neprimerenosti.

Radost je unutrašnji emocionalni doživljaj, čija se manifestacija vremenom pretvara u ljubav, nežnost, brižnost, naklonost, podršku... Čovek se uvek raduje objektu svoje ljubavi, ličnom ostvarenju ili uspehu. A deca to jesu. To bi trebalo da budu...

Profesor dr Žarko Trebješanin u svojoj studiji navodi da u Srbiji deca to nisu. Od brige, radosti i sreće sa kojom se obasipa dete na rođenju, vremenom ne ostane ništa. Dete ostaje bez prave i iskrene podrške za razvoj svoje ličnosti. Na preprekama koje život nosi, deca u srpskoj kulturi se sapliću, padaju... iz tih padova nastaju rane koje vrlo teško, ili skoro nikada ne zacele. Jer deca po pravilu nikad ne ispune roditeljska očekivanja.

Usrećiti roditelje u “srpskoj kulturi” vrlo je teško. Uvek se mora biti najbolji... makar bolji od komšijskog deteta. Roditelji uspesima svoje dece veličaju sopstveni ego. Zaceljuju sopstvene rane ponete iz detinjstva. Kada su odrastali bez podrške i razumevanja.

Najstrašnije je što to isto čine svojoj deci. Ne umeju drugačije. A ne trude se ni da pronađu drugi način. I tako u krug. Staro je psihološko pravilo da štićenici domova za nezbrinutu decu kada odrastu svoju decu dovode u te iste domove.

I još je mnogo životom potvrđenih pravila da deca uglavnom ponavljaju greške svojih roditelja. Psiholozi, pedagozi, sociolozi i kulturolozi i dan danas tragaju za odgovorom zašto je to tako. Jasnih i dokazanih objašnjenja još uvek nema. Zato što se analize vaspitnih stereotipa uglavnom svedu na “ne treba tako vaspitavati dete”. A odgovor kako ga treba vaspitavati još uvek nema.

Roditeljska uputstva, kao i pedagoško-psihološka još uvek se zasnivaju na saznanjima šta deca ne smeju da rade. Kao da deca to ne znaju. Znaju. Samo im niko nije rekao šta treba da rade. “Budi dobar” je izjava i ujedno zahtev, koji se najčešće stavlja pred decu. A u realnosti je nešto sasvim suprotno. Deca koja su naučena da budu dobra ne mogu da se snađu.

U Srbiji u kojoj nikad nije bilo validnog sistema od 1389. pa do dana današnjeg; (izuzev kratko pokušaja od 5. oktobra 2000. pa do 12. marta 2003.) i nije se moglo naći mesta za vredne i poštene. Ako obrazovni sistem da validna znanja (u kojima ne mogu biti svi jednaki) zašto se ne može učestvovati u društvenom životu naspram tih znanja? Postoje dobri, bolji i najbolji. Najbolji treba najviše da rade za opšte dobro i javni interes.

Međutim, najbolji su uvek odlazili. Niko im nikada nije rekao da su najbolji. Niti da ova zemlja računa na njih i njihove sposobnosti. Niko nije pokušao da napravi sistem u društvu i državi gde će oni koji su najviše činili za opšte dobro svih nas, dobiti i lično dobro u vidu dobrog materijalnog statusa i društvenog ugleda.

Obrazovni sistem je zatajio, jer nije prepoznavao najbolje, nije davao na značaju ovoj vrsti ljudskih resursa. Kada se ima u vidu ovaj propust obrazovnog sistema kao i svi propusti porodičnih činjenja u vaspitanju o odrastanju dece u “srpskoj kulturi, nameće se objektivno pitanje da li dete koje se rodi na ovim prostorima ikada može biti srećno.

Uvreženo je mišljenje da je sreća relativan pojam. A nije. I nikada ne može biti... srećan je svaki onaj čovek (dete) koji je razvio sve kapacitete svoje ličnosti u realne kvalitete, pomoću kojih može da čini dobro ljudima oko sebe, sebi i na kraju društvu kome pripada. Kada čovek nađe sklad između opšteg i ličnog dobra, tek tada postoje koristan i konstruktivan član društva i države.

Obrazovni sistem bi trebalo da izgradi sve kapacitete dečjih ličnosti, i da ih nauči kako će spram njih raditi za opšti interes i ličnu satisfakciju. Bez tog mehanizma neće biti moguće uređenje države, čiju će stabilnost činiti upravo dobro vaspitani pojedinci.

To je prilika da obrazovni sistem nadomesti, sve ono što je zatajilo u porodici i izgradi stabilne ličnosti koje će imati svest o sopstvenoj vrednosti na realnim osnovama. Bez precenjivanja. Bez potcenjivanja.

Snežana Živanić
Pečat [mladenovacki nedeljnik]

Terapija SLIKOM No 031

Mafijine mafije (new version)


Drumska
građevinska
šumska
stečajna
radiodifuzna
prosvetna
crkvena
verska
književna
fudbalska
duvanska
muzička
policijska
trgovinska
poljoprivredna
vodoprivredna
nuklearna
carinska
turistička
automobilska
medicinska
sajber
arheološka
advokatska
ekspertska
porno
poreska
privatizaciono-tajkunska
seljačka
antiseljačka
seminarska
grobljanska
narko
naftna
bankomat
malinarska
asfaltna
eko
modna
filmska
stočna
sportska
stranačka
palanačka
požarna
lovna
cvećarska
politička
direktorska
farmaceutska
kreditna
ptičja
pravosudna
uvoznička
državna

Google Search - Results 561 - 563 of about 992,000
Croatian and Serbian pages for mafija. (0.97 seconds)

Dopišite:


(old version)

Kajsije u taštinoj kecelji




by Kiklop

Jedan život


Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.

Dejan nije bio ni glup, ni sebičan, ni kukavica. Nije mario za politiku, nije tragao za svojim porijeklom, nije išao u crkvu, i kad su mu odjednom, za nekoliko noći, pomeli i najdraže uspomene i najljepše planove, nije se dvoumio koju stranu da izabere, a protiv koje da se bori.

Rupe u krovu pokovao je komadima polomljenog namještaja, zakrpio najlonom i limom, i nastavio da stanuje u jednoj sobi, kao glineni golub u kavezu za kanarince. Dolazio je tu, u rijetkim zatišjima između bitaka, dok su psi rata lizali rane, da se odmori, ćuti, i da spaljuje pisma i fotografije. Usijan od ljetne jare, vrelog asfalta, zapaljenih zgrada i ruševina što tinjaju, vazduh je u Sarajevu treperio i svemu davao maglovite i krivudave obrise. Ali, krajem ljeta, sa prvim hladnijim sutonima, slike su postale jasnije, a granice vidljive. Grad je bio podijeljen, na dva dijela, i sa svih strana okružen i opsjednut. Dejan je tada već uveliko radio u Službi državne bezbjednosti.

Početkom ljeta, više zbog njegovog imena nego zbog njegovih zasluga, premješten je sa prvih borbenih linija u veliku zgradu u centru grada. Ponovo je dobio radni sto i kompjuter na njemu, saksije sa kaktusima na prozoru, kalendar na zidu iznad glave i – nove kolege. Kad je upoznao Azru, imala je 23 godine, diplomu profesorice engleskog jezika i književnosti, govorila još francuski i poljski, i bila kćerka bogate i uticajne porodice.

Obrazovana, lijepa, pametna, duhovita, mlada, više od svega bila je patriota. Znala je sve o bosanskim kraljevima, stećcima, bogumilima, Kalajevoj vladavini u Bosni i Hercegovini i velikosrpskoj hegemoniji.

I nju i Dejana ljubav je iznenadila i zatekla nespremne. Nju je, više od njegovih krupnih, tužnih očiju, lijepog lica i glasa, privukla njegova ravnodušnost prema svemu: gradu, slobodi, smrti. Čudila se tome, na izvjestan način to je vrijeđalo. Raspitivala se i saznala sve o njemu: da je sa oružjem bio vješt, na položaju pouzdan, u borbama hrabar. Posmatrala ga je u dolascima i odlascima: nije gurio ramena ni skakao pred iznenadnim praskovima granata, nije trčao preko raskršća, pa ni u samoj zgradi, u sobama ili restoranu, nije zazirao od otvorenih prozora sa pogledom na opasna brda. Sa dvije iskrzane fotografije upoznala je njegovu porodicu, ženu i sina i odlučila mu pomoći da izađe iz grada i sastane se sa njima.

Dejana je zabavljala njena veselost. Jedan dan pojavila bi se debelo i masno našminkana, sa ogromnim sjajnim plastičnim nakitom, a već sutra sasvim drugačija, sa tankim sjenama surme ispod trepavica i zlatnim naušnicama mutnim od starosti. Privukle su ga njene lake ljetne haljine, cvjetni mirisi, okrugla ramena, neobične cipele na uskim stopalima, ali prije svega ostalog, bezopasnost njihovog sve češćeg druženja. Bio je siguran u svoju odanost ženi i sinu, bebi koja se možda već rodila, baš kao što nije sumnjao da je Azra dragocjenost nad kojom stražare moćniji i važniji od njega. Od početka poznanstva učinila mu se nedostižnom, i gledao je sa neskrivenim divljenjem i nesputanom strašću, kao junakinju na filmskom platnu. Bila je to opasna igra, u kojoj se gubilo sve, a nije dobijalo ništa.

Njena poznanstva i veze uredile su da dobije pasoš i uđe u spisak kandidata za odsustva. Što je njegov odlazak postajao izvjesniji, ona je bivala tužnija. Onda je jednom posjetila njegov golubarnik, i u spavaću sobu, kao u neki plastenik, na parket isklobučan suncem i vlagom, uselila dvije saksije sa krhkim stabljikama marihuane. Dejan ih je zvao konoplje, a ona Marija i Huana. Kasnije su sjedili na podu, na dušeku, ona je pušila “marlboro” i vrhovima crvenih noktiju skidala komadiće kafe sa usana.

On je prodavao stvari: namještaj, ploče, knjige, diskete, i za taj novac od francuskih legionara kupovao konjak i cigarete. Sve više vremena provodili su zajedno, ne govoreći o svojim osjećanjima, izbjegavajući dodire, i mnogo i često smijući se svima i svemu oko sebe. Ljubav, koju još nisu imali hrabrosti prepoznati u sebi, i koju su zato potiskivali i gušili, izbijala je iz njih u toj zavjeri smijeha, dajući ružnoj i beznadnoj stvarnosti novi i drugačiji smisao. Oponašali su kolege, vijesti i glasove sa radija, hod i lica prolaznika, i smijali se do bola u potiljku i umora pod grudima. Čak su im i prva zadirkivanja na njihov račun bila smiješna. Nisu priznavali, ni drugima ni sebi, da iza njihovog prijateljstva ima nečeg drugog i dubljeg. Ona je bila Kći, on Muž. Muž koji je, sredinom prve ratne zime, dobio dozvolu da službeno otputuje, a neslužbeno i prećutno, da se sastane sa porodicom i da se više ne vrati u Sarajevo. Njegova žena rodila je kćerku.

Spremio se. Nije nosio mnogo stvari u torbi, pomalo od svega što nije imao hrabrosti prodati, cipele i diplomu. Let je bio zakazan za sutra ujutru. Ona je došla da mu pomogne u pakovanju, i da popiju posljednju bocu “Stotinu gajdaša”. Iako je imala dozvolu za kretanje u vrijeme policijskog sata, malo prije deset naglo se uozbiljila, ustala i krenula. “Za sretan put”, rekla je, i poljubila ga. Nije mu dozvolila da joj uzvrati, ni da je zagrli, isto tako brzo i neočekivano okrenula se i otrčala niz stepenice. On je ostao sam sa svojom velikom sjenom koja je drhtala na zidu, i sa okusom njenog ruža na usnama i jeziku.

Sutradan nije otputovao.

Azra nije došla na posao. Telefonirao je kući. Rekli su mu da je bolesna. Ostavio je poruku i čekao da se javi. Nije odgovorila. Dan je proveo objašnjavajući kako je i zašto svoje mjesto za službeni put ustupio drugome. Ostao je dokasna, čekajući da telefon zazvoni, i praveći se da obnavlja okončan posao listao već jednom razdužene akte, sve dok nije osjetio prve znake groznice. Nabrzinu se spremio i požurio kući. Samoća u kojoj se odjednom zatekao, žureći kroz puste ulice zamračenog grada, bila je hladna poput beskrajne ledene pustare. Na vrhu stepeništa, ispred golubarnika, sjedila je Azra. Bila je blijeda, bez šminke, otečenih kapaka. Drhtala je, umotana u bundu od stopala do grla.

Vodili su ljubav u ledenoj sobi, u mraku, u tišini. Povremeno bi odbljesci eksplozija zasvijetlili u ledenicama iznad prozora.

Njegov telefonski poziv, ali još više njegov ostanak u Sarajevu, uzbunili su njenu porodicu. Mogli su joj oprostiti njeno očijukanje sa drogom kao prolazni hir radoznale srednjoškolke, teško ali ćutke podnijeli su njeno preziranje vjere i običaja, ali vezu sa oženjenim čovjekom, ocem dvoje djece, bez imovine i budućnosti, nisu mogli dopustiti. Azri je ponuđen posao u kancelariji Ujedinjenih naroda, zanimljiviji, za nju korisniji, i neuporedivo bolje plaćen. Dok se premišljala da li da prihvati, Dejan je premješten u neku sporednu policijsku stanicu da radi kao surogat za portira ili stražara. Njeno novo radno vrijeme bilo je dnevno, on je dežurao noću. Nastavili su da se viđaju nedjeljom, kod njega, ložili parket, smeće i dječije igračke, grijali vodu, kupali jedno drugo, i dugo, zagrljeni, bez riječi i bez smijeha, pili instant-kafu iz malih zemljanih saksijica za kaktuse. Tako je došlo i prolazilo proljeće.

Početkom juna Dejan je napisao pismo ženi. Nije lagao, ni molio za oproštaj, nije krivicu svaljivao na rat. Tako se desilo. Dao je pismo Azri, i strani novinari ponijeli su ga na put za Crnu Goru. Tanki bijeli koverat Azra je dodirnula samo dva puta: kad ga je spremila u torbu, i kad ga je iz nje izvadila. Oba puta imala je strašnu potrebu da opere ruke, da sastruže prste, kao da će time skinuti i izbrisati svoje otiske sa papira. Prvi put postala je svjesna svog udjela u zločinu, i možda baš zato mirno je prihvatila kaznu. A možda je znala da nema izbora, da je sve već odlučeno bez nje, da će najbolje biti da se prikloni i povinuje, i da sačuva Dejana kad već ne može njihovu vezu. Do odlaska nije uspjela da se sretne sa njim, on je bio na nekom vanrednom zadatku i nisu imali ovlašćenja da joj kažu na kakvom i gdje.

To je bilo sve što su mu dopustili da sazna i što je sam uspio da domisli i razumije. Ni kojim putem je otišla, ni u koji grad. Samo - Amerika. Ponovio je zahtjev za službeno odsustvo. Odbijen je. Pokušao je dobiti mjesto vozača u Međunarodnom crvenom krstu. Nije uspio. Dosađivao je malobrojnim zajedničkim poznanicima, nije o njoj saznao ništa novo. U jednom trenutku očajanja, usamljen, prljav, zapušten, u zamračenom potkrovlju ispod usijanih limenih zakrpa, napisao je poruku porodici, više da sebe kazni još jednim poniženjem, nego što je stvarno očekivao ili želio pomoć. Odgovor je stigao brže nego što se nadao, ne ostavljajući mu vremena da se dvoumi i predomišlja. Ušao je u bijeli oklopni transporter sa plavo–žutom ukrajinskom zastavicom i prešao u srpski dio grada.

Umjesto rođaka dočekali su ga oficiri za bezbjednost. Iako su imali sve podatke o njemu, tražili su da bezbroj puta ponavlja gdje je bio i šta je radio. Kao slučajno, ostavljali su pred njim izjave svjedoka, prebjega, bivših susjeda i poznanika. On je govorio, bez straha i stida, ništa ne krijući i ne pravdajući se, ne moleći i ne izvinjavajući se, i to ih je dovodilo do bijesa. Tukli su ga i bili zadovoljni kad je počeo da laže.

Bilo mu je neobično što čuje sebe da blati ljude sa kojima je do juče dijelio strah i nesreću, i pitao se: zašto to radi? Njegov život mu se gadio. Nije imao potrebu da ga na taj način spasava. A kad je u tim svojim bljuvotinama prepoznao osvetu, za Azrinu otmicu, ućutao je. Nekoliko puta vodili su ga na strijeljanje, i da nije bio od svega umoran i zgađen, bilo bi mu smiješno sa kojom su ozbiljnošću to radili. A onda je negdje odlučeno da zabludjela ovčica smije napustiti čistilište i dva policajca sprovela su ga do kasarne. Kod kapije ga je čekao stric. Porodica je uspjela da mu izdejstvuje samo tri mjeseca službe u srpskoj vojsci, potom će biti slobodan da dođe u Crnu Goru i skrasi se sa ženom i djecom.

Iz kasarne nije izlazio, nije stvarao poznanstva, nije čak ni razgovarao rado, ali su ga podnosili: pristajao je da ih mijenja u njihovim smjenama, i davao im je svoje salate i deserte. Sjedio je satima i gledao kroz puškarnicu bunkera kako teški zimski oblaci i vlažne sive magle gutaju grad u kome je odrastao. Poslije tri mjeseca na kapiji ga je čekao drugi stric, sa dokumentima i automobilom.

Dok se vozio uskim makadamom i asfaltiranim cestama, naizmjenično, pitao se kakav će biti njegov susret, poslije dvije godine, sa ženom i sinom, i kćerkom koju nikad nije vidio.

Sačekali su ga na ulazu u selo. Žena je bila mršava, sa pramenovima srebra u kosi, postarana od umora i tuge. Njene oči bile su crne, krupne, sjajne, sa tamnim sjenama ispod dugih trepavica, i u njima nije bilo ni mržnje ni prijekora. Još uvijek ga je voljela.

Strina ga je gledala očima kao u sove, i njen pogled osjećao je na potiljku kao krst snajperskog nišana.

Sin ga nije prepoznao, i krio se od njega iza majčine suknje. Kćerka se saplitala i ustajala, gledala ga sa palcem u ustima, i premišljala da li da zaplače ili da se nasmiješi. On je sa njima bio nespretan i hladan. Bili su mu kao tuđa djeca. Odahnuo je kad se strina smilovala i odvela ih u kuću.

Žena je odmah pogodila da još voli onu drugu. Rekla je to mirno, kao istinu oko koje ne treba trošiti riječi i vrijeme. Nije morao glumiti kajanje i stid. Sjetio se njenog protivljenja odlasku iz Sarajeva i njihovom rastanku, njenoj spremnosti da kroz sve najavljene strahote prođu zajedno. Sjetio se i da je ona bila ta čiji su preci živjeli u Sarajevu, i čija je sestra još uvijek tamo. Sjetio se svog navaljivanja da je skloni u ovo selo na obali mutnog jezera, u dnu golih kamenih brda.

U kući se kretala tiho i spretno, radila neprekidno i vrijedno, sa djecom bila nasmijana i vesela. Pjevala im je, pričala, igrala se sa njima. Bilo mu je žao, prepoznao je u njoj osuđenika koji, pomiren sa kaznom, izgovara molitve pred gvozdenim krstom u prozoru tamnice.

Ona je od rođaka u selu tražila i sakupila novac (i veze) za njegov put u Beograd. Još uvijek su bili ponosni na njegovu diplomu i njegove nagrade, i bilo im je razumljivo da poslije kratkog odmora krene za poslom i preuzme brigu o ženi i djeci. Pratili su ga do ceste, strina najduže. Bila se obukla kao da prati mrtve. Žena ga je poljubila, ni tad ne prestajući da grize usnu. Djecu su, zbog vjetra i mraza, ostavili u kući. Došao je “mercedesom”, odlazio je autobusom. U ruci je držao list papira, pravo na neki komad zemlje, zaboravljeni strinin miraz, u Slavoniji.

Beograd ga je dočekao tužnim osmijehom, kao začaran dvorac u kojem škripe zahrđale šarke, odjekuju koraci praznih oklopa i čuje se disanje dvorjana pod zvonima od paučine. Tu je sreo nekoliko prijatelja iz Sarajeva. Bili su sretni što su živi, i tužni što jedni drugima nemaju šta reći. Radost kod susreta bila je ravna olakšanju nakon rastanka. Njegovo znanje, iskustvo i preporuke, nakon dvije godine, svi su smatrali zastarjelim. Mogao je birati: ili da sa porodicom ode u Slavoniju, ili da na beogradskim ulicama preprodaje cigarete i benzin. Izabrao je ovo drugo, ne zbog dobre zarade i korisnih poznanstava, nego zbog veze sa Sarajevom. Nafta se prodavala Bosancima, a sa njima su odlazila i dolazila pisma. Poslao je nekoliko poruka, kratkih, da je živ, i da traži Azrinu adresu u Americi. Ali, prije nego što su odgovori mogli stići, primio je poziv za rad u Moskvi. Tražili su arhitektu, osposobljenog za rad na kompjuteru, sa programima koje je on poznavao, a koji tamo još nisu bili zastarjeli. Takvu priliku nije mogao propustiti. Ni takav razlog da odloži odlazak po ženu i djecu.

U Moskvi je brzo savladao jezik i još brže počeo napredovati. Radio je od jutra do sutra, spavajući po nekoliko časova na spojenim radnim stolicama. Nije hodočastio Crveni trg, Lenjinov mauzolej, zlatne kupole Svetog Vasilija, ali se njihovim fotografijama javio u Crnu Goru. Primio je i odgovor. Vijesti, iz Sarajeva, nije bilo. A onda, signal telefaksa i papir koji se odmotava iz mašine. U prvom redu pročitao je svoje ime, u drugom Azrino.

Ponovo je bila u Sarajevu. Tražila ga je, prije nego što je saznala za njegov bijeg i povratak ženi. Pravo sa aerodroma otrčala je u njegovo potkrovlje. Vrata su joj otvorili nepoznati ljudi, izbjeglice. A kad se sudarila, najzad, sa istinom, nekoliko dana, dok je nisu spriječili, zaustavljala se na raskrsnicama koje su drugi pretrčavali, i gledala u srušene kuće među krošnjama na srpskoj strani, nadajući se da je kroz snajperski nišan gleda on, još toliko pošten da povuče obarač i oslobodi je mučnog posrtanja kroz blato od kojeg je Bog, prema svom liku, načinio ljude. A onda su je našli...

Papir se zaustavio. Tamo negdje, daleko, u nekoj kancelariji u Sarajevu, nestalo je struje. Ili je naišao neko pred kim se nisu smjele službenim kanalima uspostavljati privatne veze. Vrh papira virio je iz mašine kao isplažen jezik. Dejan se pitao ko ga šalje, i šta je značilo ono “...A onda su je našli...”

Dva sata kasnije, papir se ponovo pokrenuo. A onda su je našli u zamračenoj sobi, sa karminom oko očiju, sa odsječenim pramenovima kose u rukama. Njena majka se odmah vratila iz Amerike. Dovela je sa sobom ljekara, psihijatra. On je mlad, i izgleda da ima uspjeha. Azra je preživjela.

U svakoj pažljivo odmjerenoj riječi krila se mješavina zlurade ljubaznosti i bijesne mržnje. Dejan je prstom izbrisao potpis, ime ženine sestre, a onda, red po red, cijeli otrovni izvještaj. Istim prstom povukao je dvije linije, od vrha nosa niz obraze, i nastavio da igra “Tetris”. Kockice su propadale, kao u pakao, a broj poena na ekranu vrtoglavo i besmisleno rastao.

Sutradan je počeo slati poruke. Dopisnici, ruski diplomati, novinari, oficiri i službenici Ujedinjenih nacija, svi koji su kretali prema Sarajevu, odnosili su njegove poruke. Prolazili su dani i sedmice. Odgovora nije bilo. Počeo se nadati da pisma ne stižu do nje.

Jedne noći probudio se, isprva ne znajući gdje je, u potkrovlju, u bunkeru, u birou, panično nastojeći da ne zaboravi neobičan san. Neko, u tom snu, rekao mu je da će ona, kao prevodilac za poljski jezik, biti u Krakovu nekoliko dana, u sastavu bosanske delegacije, na proslavi pedeset godina oslobađanja Aušvica. Izračunao je: ima dva mjeseca da se pripremi i isposluje dozvole za putovanje i kartu za avion. Ni jednog trenutka, ni jednog od tih šezdeset dana, nije posumnjao u taj san. Nije ga čak ni smatrao snom. Za njega je to bio glas iz njegove podsvijesti, zbir mnogih naoko beznačajnih i zaboravljenih vijesti i podataka odjednom pretvorenih u stvarnost.

Penjao se prema dvorcu Vavel, onom stranom uzvišenja sa koje se, kroz procvjetale grmove i ograde, moglo gledati u izmaglicu iznad Visle. Još je bilo rano za autobuse i čopore turista, a već kasno za radnike i đake. Bio je siguran da će je sresti. Nije žurio. Zastajao je ispred crvenih zidova zaraslih u bršljan, ispred gvozdenih kapija u visokim sivim zidinama, i zamišljao kako će, kad se okrene, ugledati nju.

Zatim je sjedio u kafani, na glavnom trgu, gledao golubove i grupice skauta u sivim i zelenim košuljama, sa crveno-bijelim maramama. Gledao je mlade djevojke, i sjećao se njenog lica, očiju mutnih od strasti, raširenih nozdrva, usana otečenih i crvenih od ujeda i poljubaca, očnjaka koji su sijevali kad se smijala. Ručao je u starom dijelu grada, zatim šetao uskim ulicama i ulazio u radnje sa slikama. Najzad je svratio u turistički biro i počeo telefonirati hotelima. Ali u onome gdje je boravila bosanska delegacija praznih soba nije bilo.

Na recepciji su ga obavijestili da je gospođica, u društvu dva gospodina, sa vodičem, otišla u turistički obilazak grada, najvjerovatnije u rudnik soli “Velička”. Počeo je uživati u neizvjesnosti, kao lovac siguran u svoj instinkt.

Rudnik se upravo zatvarao. Ponudili su mu, umjesto silaska u dubinu zemlje, suvenire: razglednice sa fotografijama podzemne kapele, sa ogradom, stepeništem, oltarom i raspećem koje su rudari uklesali u soli. Od soli su bile i figurice kopača, svetaca, životinja i biljaka, mineralne kupke, poludrago kamenje, kristalni privjesci na srebrnim lančićima. U knjizi utisaka ugledao je njen rukopis.

Vratio se u hotel. Gospođica i gospoda su ponovo izašli u grad. Potražio je i našao prenoćište, u najbližem hotelu, presvukao se, vratio, čekao do zatvaranja bara, i sa prvim zrncima straha pošao na spavanje. Na recepciji je ostavio poruku.

Ujutru se dugo tuširao pod mlazom vrele vode, i kasno čuo zvono telefona. Nije stigao da podigne slušalicu. Odjenuo se, mokre kose utrčao u taksi, na poleđini svoje poruke, na recepciji njenog hotela, pročitao je: “Zvala. Nema te. Idemo u Aušvic, prije gužve. a.” Svoje ime uvijek je započinjala malim slovom.

Poslije dva sata stajao je pred željeznom kapijom sa natpisom da rad oslobađa. Krenuo je od posljednjeg paviljona, siguran da joj ide u susret, rasijano gledajući u hrpe naočara, ošišane ljudske kose, vještačkih nogu, ruku, vilica. Jedino pred čime se zaustavio, i ostao neko vrijeme, bila je maketa unutrašnjosti gasne komore. Vidio je male ljude, figurice od gipsa, kako se u smrtnim ropcima grče i padaju, dok jači gaze i penju se preko njih, da udahnu još jedan dah čistog vazduha. “Ciklon B” bio je teži od zraka.

Kupica golih ljudskih tijela, simbol čovjekove borbe za život, i simbol njene uzaludnosti.

Prošao je kroz krematorijum, i na izlasku ugledao nju. Bila mu je leđima okrenuta, sa druge strane dvostrukog reda bodljikavih žica. Kao da je osjetila njegovo prisustvo, okrenula se. Kad ga je prepoznala, nasmiješila se, jedva primjetno, zbunjena, tužna, sa nevjericom i strahom. Primakla se sasvim uz žicu i jednom rukom uhvatila za nju. Bila je to mala, bijela ruka, sa crvenim noktima, sa dugim stisnutim prstima između kojih su virile bodlje čelične pahuljice.

Stajali su i gledali se. Mlađi od dvojice njenih pratilaca, niži, u tamnom odijelu, potkresane brade, pozvao je, ali ona ničim nije pokazala da ga čuje. Onda se i on, za njenim pogledom, okrenuo prema Dejanu.

Dejan je pokazao prema kapiji, rad oslobađa, da će je tamo čekati. Ona je odmahnula da ne može. Da je nazove. On je ispružio osam prstiju. U toliko sati doći će po nju. Klimnula je glavom. Razumjela je. I da će ga čekati. Zatim se pustila da je mladić povede. Ali se nečeg sjetila, ponovo okrenula, i bacila, kroz žice, papirnu kesicu. Dejan je podigao, i otvorio. Unutra je bila figurica, bijeli krin, od soli. U njenom osmijehu, na trenutak, zablistali su očnjaci.

Cijelim putem nazad pjevušio je, nesvjestan pogleda saputnika zgroženih takvim ponašanjem u autobusu koji vozi iz Aušvica. U svojoj sobi ponovo se tuširao, duže od sata, potom je ručao, pa se vratio i legao, ali ga je bilo strah da ne prespava, i već u sedam krstario je holom njenog hotela. U baru su, za njega, pronašli bocu “Stotinu gajdaša”. Onda mu je prišao njen pratilac iz Aušvica, predstavio se i zamolio ga da prošetaju. Pristao je.

Koračali su pored tramvajske pruge, ćuteći. Psihijatar je mnogo puta, u sebi, ponovio i napamet naučio mješavinu uvreda, prijetnji i molbi, ali sad, sasvim blizu te ljušture začahurene u Azri kao kapsula sa smrtonosnim otrovom, nije znao kako da počne. Sve mu se činilo slabo i nedovoljno. Znao je samo jedno: da je Azru pronašao polomljenu, kao pregažen ružin grm. To, što ponovo cvjeta, i opija mirisom i ljepotom, to je njegova zasluga. Sve što je znao i bio, i više od toga, uložio je u to. I sada se pojavila ova skitnica sa žarom ludila u očima, da je ubere, ponese u reveru, i baci, kad uvene. Osjećao je da se zapliće u svoje misli, kao u klupko hladnih, debelih zmija.

Dejan je zapazio da odmiču od hotela, i trudio se da zapamti put. ]utao je i on. Bilo je pet minuta do osam. Psihijatar se zaustavio i okrenuo prema njemu. Dva puta ubo ga je prstom u rame: “Ja vam to neću dozvoliti!” Okrenuo se i istim putem pošao nazad. Dejan je ostao, zbunjen. Nije znao šta da radi. Bilo mu je glupo da potrči i prestigne psihijatra, još gluplje da pređe na drugu stranu ulice i požuri prije njega. Gušio se. Slika malih bijelih ljudi od gipsa miješala se sa njenim licem iza dva reda žica. Pred njim je zazvonio tramvaj. Utrčao je u njega, pored ljudi u redu, ne mareći za njihovo glasno negodovanje. Gledao je kroz prozor kako tramvaj promiče pored mladića sa zlatnim naočarama i potkresanom bradom. Sa druge strane ulice nailazio je hotel. Na stepeništu je stajala ona. Iako ništa nije moglo biti isto, sve na njoj bilo je kao kad je prvi put ušla u kancelariju i upoznala se sa njim. Boja i kroj duge suknje, bijeli džemper, cipele sa potpeticom.

Tramvaj se zaustavio pedesetak metara dalje, vrata otvorila, ljudi izašli, ušli, vrata ponovo zatvorila, tramvaj krenuo. On je još uvijek bio u njemu.

Ulična rasvjeta postala je jača, saobraćaj gušći, gužve veće. Odjednom se uplašio svoje naprasne odluke. Probio se do vrata i na sljedećoj stanici istrčao. Potrčao je uz šine. Malo dalje pruga se račvala, i nije znao kojim od dva kraka da nastavi. Izabrao je jedan. Pogrešan. Požurio je prečicom, zalutao u uskim i neosvijetljenim ulicama, ponovo se vratio do glavnog trga, uzeo taksi, našao hotel, ali nje nije bilo na stepeništu. Ni u holu. Nije bilo ni poruke za njega.

Čekao je cijelu noć, u baru, do zatvaranja, a onda na ulici ispred hotela, do svitanja. Mislio je na svoju ženu. I u nju je bio zaljubljen, jednom davno, i nju ljubio zagnjuren u valove teške crne kose, i njena ramena pečatio otiscima svojih zuba. Ili je to bila samo strast, a on ponesen njome, kao pozorišni plakat mlazevima perača ulica.

Uveče se vratio u Moskvu i sutradan najavio povratak u Beograd. Saradnike je uveo u svoje projekte i razdijelio im knjige i diskete. Posljednja slika iz Rusije, sa moskovskog aerodroma, bila je naslovna strana nekih novina, sa licima vojnika u blatu Čečenije. Prvi put je tada, dok se avion dizao u nebo, pomislio da veliki rat koga se svijet boji već traje, i da više nema kutka na zemlji gdje mu se može sakriti i uteći. Nije imao kome i šta da kaže u Beogradu, i prvim vozom produžio je za Bar.

Još se žarilo nad kršem kad je izašao iz autobusa i zaputio stričevoj kući. Bio je siguran da će ženu zateći u crnini, za strinom, ali vrata su bila zatvorena, a tama iza njih hladna i tiha. Čuo je ciku i smijeh djece, i sjetio se plaže na jezeru. Žena je prala rublje, u koritu. Haljinu sa tankim naramenicama vezala je u čvor sa strane.

Djeca, gola i preplanula, šljapkala su po plićaku i pravila kolače od blata. Dječak ga je prvi vidio i rekao to majci. Okrenula se. Pramenovi mokre kose bili su joj zalijepljeni za obraze i vrat. Prešla je podlakticom preko obrva i usana, i kao da je tako navukla na lice ledenu masku nesigurnosti i straha. Djeca su to osjetila, i privila se uz nju.

“Došao sam po vas”, rekao je Dejan.

Do večeri je bio nespretan sa djecom i jedva je dočekao da, začarana pričom iz knjige, na majčinom krilu zaspu. On je sjedio za stolom, a ona na rubu kreveta, raspletene kose, u dugačkoj bijeloj haljini za noć. Pričao je o Moskvi, o svom radu, o planovima, o strininoj zemlji u Slavoniji. Zatim je kleknuo ispred nje, uzeo njene ruke u svoje, i stavio ih na svoje lice. Gledao je u nju pogledom očajnika, koji moli za pomoć, spas, život.

“Za ono što si ti htio, potrebna su dva života. A tebi su uzeli i ovaj jedan”, rekla je, i povukla njegovu glavu u svoje krilo. Prvi put, poslije tri godine, mogao je da zaplače.

Ispred male, u bijelo okrečene kuće, oslonjen leđima na sanduk sa kalifornijskim glistama, sjedi Dejan Boljević. Ima trideset tri godine i više je sijed nego crn. Dva crna jareta ližu cvijet od soli u njegovoj ruci. Djevojčica, sin i žena smiju se, kad u moru podivljalog žita naiđu na bokor jagoda. Dejan ih gleda. Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu.


Nenad Veličković, Đavo u Sarajevu
Zbirka priča (DANI, Sarajevo) objavljena je 1996. godine, a potom dva puta u Splitu (Feral Tribune) i ponovo u Sarajevu (Omnibus) 2006. Većina priča objavljena je u časopisima.

+

Komentari Zokster Something

Na izlasku iz Srbije




by Kiklop

P.S.

Šta kaže Internet pročitajte u komentaru

Staša Zajević: Srbija se mora smestiti u svoje granice


ANTERFILE

"Žene u Srbiji su najhrabrije na Balkanu"

NN: Da li bi glas "Žena u crnom" bio jači da vam se pridruži više muškaraca? Da li je muški glas jači od ženskog?

ZAJEVIĆ: Kada govorimo o mirovnim aktivnostima, glas žena u Srbiji je apsolutno jači, one su najhrabrije na Balkanu.

NN: Zašto je to tako?

ZAJEVIĆ: Zato što one znaju kako je naporno održavati život i održavati komunikaciju među ljudima, kako je teško tkati pokidane veze. To znamo i na ličnom i na društvenom nivou. Moralno smo senzualnije i brine nas što je toliko zločina počinjeno u naše ime.

NN: Ali zašto su tolike razlike u hrabrosti i senzualnosti ako su žene te koje odgajaju muškarce?

ZAJEVIĆ: Ali odgajaju ih i škola, mediji, država, vojska, a žene su samo jedan od faktora socijalizacije i vaspitanja.




Rubina Čengić
Nezavisne novine, 18.7.2008.

Mačići, još ne progledali, ostavljeni pored kontejnera




Ugao ulica Miloša Trebinjca i 6. oktobra

by Kiklop

Photobunt beleži - Ljubanovići u Regenzburgu

Menda i Sinko se nisu "eksponirali" :)





kiklop sleeps in WG

__________




mawena & peter (saint) (cathedral) (regensburg)


5 Responses to “mawena & peter (saint) (cathedral) (regensburg)”

1. mILETA says:
July 28th, 2008 at 11:14 pm

Pa ne vidi se katedrala!

2. pezza pan says:
July 29th, 2008 at 4:33 pm

Ssta kass, ne vidi se? Boga mu poljubim, pa ssta chemo sad, katedrala ispala iz kadra?!

3. kiklop says:
August 5th, 2008 at 8:18 pm

Katedrala probija oblake, ravno do boga :)

4. pezza pan says:
August 6th, 2008 at 9:55 am

Pa ne vidi se bog! :)

5. kiklop says:
August 7th, 2008 at 12:35 am

E, nije stao :)

__________



kiklop at vernissage 2

3 Responses to “kiklop at vernissage 2”

1. kiklop says:
August 4th, 2008 at 1:06 am

Hehehe… prija mi Evropa bas :)

pezza pan says:
August 4th, 2008 at 3:35 pm

Za odmor, sport i razonodu :)

3. kiklop says:
August 5th, 2008 at 8:17 pm

SSto se sporta ticce, omiljena sportska disciplina mi je spavanje uz otvoren prozor :) Na drugom mestu iliti do nje je preletanje pogledom preko krovova regenzbursskih :)


Posted by: pezza pan in Blog

Nakaznik je stigao


Nakaznik, novi član Net1zen virtuelne blog komune je stigao i ostaće jer nema gde :) Dolaskom Nakaznika virtuelna blog komuna porasla je do broja šest (Net1zen (blog), Net1zen (vesti i radio), Net1zen (video), Procedura, Radoye’s Ramblings). Rečenicom jednom - na jednom mestu najbolji :)

Kako to Nakaznik radi pokazuje primer:

Šilja iz pakla

Pre jedno mesec dana, jedne noći, tu negde pred zoru, prenuo sam se iz sna pun nekog neodređenog osećaja teskobe. Otvorih oči i vidim - Na sred moje sobe stoji Šilja i gleda me!

- Zdravo Šiljo, oslovih ga, jesi li to ti?!?

- Jeste, ja sam Šilja, Šilja iz pakla... odgovori on.

- Odkud ti ovde?

- Došao sam da budem sa tobom, zauvek!

- E?

- Više nikada nećeš biti sam!

- …

- Gde god da ideš, i ma šta da radiš, uvek ću biti dvojnik tvoj...

Od tada, Šilja je uvek sa mnom... Postao sam Šiljina žrtva…

4 Responses to “Silja iz pakla”

1. maryjane Says:
August 4th, 2008 at 12:48 pm

You’ll Never Walk alone:))))))

2. kowalsky Says:
August 4th, 2008 at 10:16 pm

meni se onomad, na isti takav nacin, ukazao pacov kojem smo, eto, unapred smislili i ime. zvao se savlador freak.

3. 2b0rn0t0b Says:
August 8th, 2008 at 10:22 am

Nakazniče,
blago tebi….Ajd sredi da meni u san dodje baja Patak, nesto sam u frkici sa protokom keša…pa, ko velim……

4. Dr.Fuzz Says:
August 8th, 2008 at 12:19 pm

Sredit cu sa Siljom da ti navrati Mini ili Pata pa da mozes malo da se zezas sa njima preko noci…

Ćeraćemo se još i Valcer sa Baširom

Darko Kovačević: :) malopre sam prevodio nekom Novozelandjaninu "Ćeraćemo se još" od Matije :)

Me (Nandor Ljubanović): Ku-ku! Čovek to ne razume, to je lokalni folklor...

Darko: ЋЕРАЋЕМО СЕ (could mean "pursue", but can mean "shoot out" )

Ћераћемо се још. (we'll pursue each other more)

Ћераћемо се по гори, (we'll pursue on mountains)

Гори и горама, (mountains and woods)

Ћераћемо се још, (we'll pursue each other more)

По ливади, (on prairie)

Ливaдици и ливадама. (on meadow and fields)

Ћераћемо се још, (we'll pursue each other more)

По шуми, (in the woodland)

Шуми и шумицама. (in the forest and coverts)

Ћераћемо се још, (we'll pursue each other more)

По стази, (on the runway)

Стази и стазицама. (over footpath and pathways)

Ћераћемо се још, (we'll pursue each other more)

Док не станеш, (till you hold)

Станеш или панеш, (either stop or drop)

Панеш и нестанеш. (lost and disappear)

Нестанеш, зато што, (disappear because)

Смо се ћерали, (we pursued you)

Јер смо ти ућерали, (cause we got you)

me: Nešto kao usmena književnost Maora :)

Darko: pa nije, to je univerzalni jezik mržnje :)) i, koliko se sećam, to je poema nekih 30-50 strana dugačka

me: Jeste, nisam uspeo da je pročitam, nervirala me fest...

Ne moram baš svako smeće da iščitam da bih znao da je smeće :)

Darko: to je bilo još 90-ih, kad je to izašlo. pa, bez obzira na motive, izuzetno je jaka poema, nikad nisam video tako decidirano iskazanu mržnju.

me: Sećam se, tad je bilo od Mateje i ono - Jasenovac, najveći srpski grad pod zemljom.

A, je l' ima to prevođenje Matijine poeme Novozelanđaninu neki uvod?

Darko: pa, vezano za latinski "homo hominis lupus est", i za bliskoistočne sukobe...

Da, pogledao sam ovaj film koji je pobedio na festivalu, ovaj Izraelski animirani film. jako je dobar, ali strašan, jeziv.

me: Subotičkom festivalu?

Darko: da. "Valcer sa Baširom". Animiran je jer niko ne bi želeo da ga uživo snime da priča o tom masakru.

me: Ima ga na Internetu?

Darko: pa, ne znam, ovde je pušten baš sa trake, u amfiteatru, kao za novinare.

me: Biće, biće... okačiće ga već neko.

Darko: vrlo je interesantno obrađen. ne znam da li da ti ukratko ispričam ili da ti ne kvarim

me: Ispričaj, pa da onda ovaj čet sve sa prevodom Ćeraćemo se još okačim na Urbano zeleno :)

Hehehe, umetnost je ono što nam se dešava, šta ima tu da se izmišlja i fantazira :)

Darko: pa da. glavni junak je zapravo sam režiser, i počinje da ga muči to što se uopšte ne seća šta se dogodilo u Bejrutu 83, kada je bio mobilisan odn. vojnik.

Počinje da se raspituje kod prijatelja koji su bili s njim, i oni svi imaju rupu u pamćenju. ali njemu se, kako ih intervjuiše, polako vraćaju događaji i na kraju mu se složi priča, da je zapravo učestvovao u masakru Palestinaca u Bejrutu.

I na kraju još ide nekoliko minuta arhivskih snimaka, koji su napravljeni odmah nakon masakra ili genocida, kako ko već to naziva.

me: Masakr je manjeg obima, genocid je organizovano i sistematsko istrebljenje... naroda nekog, verske grupe, pecaroša i tako to...

Darko: a obrazac je tipičan i za ono što se dešavalo ovde: vojska drži mesto pod opsadom i ne meša se, a onda odnekud dođu neki paramilitaristi i fanatici za koje niko ne zna odakle su i pokolju sve živo. i onda, kad vojska "otkrije" o čemu se tu radi, onda već bude prekasno.

Darko: http://en.wikipedia.org/wiki/Sabra_and_Shatila_massacre

interesantno da je Mirčez, sa Procesom, imao besmu "Bejrut 83" (pesmu)

me: To je o tom dogadjaju...

Darko: aha, masakr se desio 82 i okarakterisan je kao genocid

me: SFRJ je reagovala na takve stvari... bar je brujalo u medijima...

Darko: no, interesantno je da se jedini verodostojan dokumentarac mogao uraditi samo u animirano-stripovskoj formi.

Mawena uradila pirsing jezika




by Kiklop

ZLOчинац / ZLOčinac

Drage/i,

QUEERIA - Centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti
iz Beograda pokrenuo je malu internet kampanju "ZLOчинац"
kao odgovor na slavljenje Radovana Karadžića
kao srpskog heroja i na postere s njegovim likom
s potpisom "србIN", koje je štampao "Obraz".

Ovom kampanjom želimo da pokažemo drugu stranu
srpskog društva koja ne slavi ratne zločince,
koja ih ne proglašava herojima,
koja ih se stidi i koja uporno insistira na hapšenju optuženih
pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu.

Nadamo se da ćete podržati našu internet kampanju
i postaviti banner na vaš sajt ili blog,
i tako doprineti povećanju vidljivosti ove kampanje.

Banner dimenzija: 160x263

Link ka: http://www.un.org/icty/

Veliki pozdrav,
Pedja
_________________

Queeria Web Portal
Queeria Center
Queeria B92 Blog
Queeria MySpace
Queeria TV

Sokovi biorevolucije




Danas u Maksiju
by Kiklop

Tekst ovijeh dana :)

Poštovani Gospodine Direktore, U broju 7874 "Politike",

škljocni na image :)

almanah Nemoguće- L' impossible

Odmor je prošao, a sad po godine robije


U Regenzburgu nam je bilo kao mačku Tomasu na slici :)




by Kiklop

S vremena na vreme,
rečju i slikom,
vraćaću se u srpsku budućnost,
u našem slučaju,
u regenzburške dane.

Nastavljam blogovanje,
ono životu u Srbiji daje
maglovite crte ljudskog lica.