Iz romana "Vječni malograđanin" (1930)


A što je u Španjolskoj najšpanjolskije? Borbe s bikovima, naravno, na španjolskom: corrida de toros.

Arena za borbu s bikovima bila je ogromnih dimenzija, a činila se još većom kad bi se čovjek samo prisjetio da u Barceloni samoj postoje tri takve gigantske arene. Usprkos tome sva su mjesta bila rasprodana, a mogla je primiti nekih dvadesetak tisuća ljudi, pa je Schmitz samo ispod tezge mogao dobiti tri karte za mjesta u sjeni.

Španjolci su plemenita nacija i rado odmjereno koračaju s nacionalnim pojasevima oko struka i udobnim bijelim cipelama. Čak i na toaletima stoji natpis "vitezovi" umjesto "gospoda", toliko su ponosni ti Španjolci. Gotovo je svaki među njima, kako se čini, svoj vlastiti Don Quijote ili Sancho Pansa.

Odmah pored glavnog portala Schmitz ugleda mesnicu, u njoj su prodavali jučerašnje leševe bikova u obliku odrezaka. Mnoštvo policajaca brinulo je za red i mir.

Dolje u areni svirala je glasna kapela, a svečani je ulazak gospode toreadora počeo na vrijeme. "Doživjet ćete nešto veličanstveno povjesno", Kolber se prisjeti riječi onog čovjeka renesanse iz Verone. I zaista, bila je to živopisna slika. Gospoda toreadori stupili su pred prezidij u počasnoj loži i strogo ceremonijalno pozdravili.

A onda je došao i bik, mali crni andaluzijski bik. Već je sad bio bijesan, jer mu je iz vrata već virio nož, što je bilo u skladu s programom.

U areni su sad stajala trojica muškaraca s crvenim ogrtačima i bez oružja. Zaslepljen iznenadnim suncem, bik je zastao za trenutak, a onda spazio crvene ogrtače i sjurio se na njih. Ali gospoda su se graciozno izmakla nespretnoj životinji. Veliki aplauz. I Rigmorova i Kobler su pljeskali - a onda bik osluhnu. Činilo se da tek sada shvaća da mu se loše piše. Polako se okrenuo i pohitao prema svome mračnom kavezu, ali su ga otjerali.

A onda u arenu ujaha jedan gospodin, a konja su mu vodila druga dvojica, jer je taj konj bio slijep, neko staro, mršavo kljuse, osijedelo u ropstvu. Gospodin na kljusetu nosio je dugačko koplje, a bika su svakovrsnim smicalicama mamili na kljuse koje je svo drhtalo. Napokon mu se toliko približio da mu je gospodin mogao svom snagom zabiti koplje u leđa, i to u neko posebno osjetljivo mjesto. Naravno, bik je sada pregazio kljuse, a gospoda su se, naravno, razbježala. I očajno slijepo kljuse pokušalo je pobjeći, ali bik mu je razderao trbuh, pri čemu je izgleda jako porastao u očima publike, jer su svi bili oduševljeni. Napokon se bik odvojio od kljuseta, našto se nekolicina primakla kljusetu i stala mu lopatama gurati pijesak u trbušnu supljinu da krv ne onečisti arenu.

A onda su daljnja trojica ušla u arenu i svaki je od njih u rukama držao po kratko koplje koje je odozgo bilo ukrašeno šarenim vrpcama, a s donje je strane bila kuka. Pa su ta koplja zabili biku u šiju, i to po dva odjednom, što je bika moralo užasno boljeti, jer je svaki put, unatoč svojoj težini, na sve četiri poskočio u zrak, okretao se i uvijao, ali nikako ih nije mogao stresti sa sebe, jer su kuke na njima bile izvrsno kostruirane. Njegove su groteskne kretnje izazivale prave salve smijeha. Veliki aplauz - i najednom se u areni nađe jedan čovjek sam. Bio je to vrhunski borac, matador. Imao je kričavo crveni rubac i pod njim skriven mač kojim je svome biku morao zadati smrtni udarac, on je dakle bio sama Smrt osobno. Ta se Smrt kretala vrlo samouvjereno, jer je bila ljubimac publike. Sigurno se bližila svojoj žrtvi, ali životinja ga nije uopće napadala, toliko je već bila oslabljena usljed velikog gubitka krvi i svih tih patnji. A kada je ugledala kako joj se približava Smrt, preplašila se. Matador se zaustavi tik pred njom, međutim životinja se okrene od njega i poče polako teturati k svom kavezu. Publika međutim stane zviždati i rugati joj se, jer se nije htjela boriti sa Smrću - a onda, elegantnom kretnjom, matador izvuče mač, a dvadesetak tisuća ljudi zanijemi u iščekivanju.

U toj napetoj tišini odjednom se začu plač - bio je to bik, tužan i jadan. Ali Smrt mu se neumoljivo približavala i oštro ga rupcem ošinula po uplakanim očima - na to se životinja još jedanput sabere i pojuri ravno na mač. Iz gubice joj poteče krv, zatetura i sruši se sa strašnim prijekorom u očima.

Sad je publika bila sva u ekstazi, tisuće slamnatih šešira poletje u zrak u znak pozdrava Smrti. Schmiz se zgrozio. "To je čisto umorstvo iz naslade!" zgražao se. "Ti se Španjolci naslađuju smrtnom borbom jedne plemenite i korisne životinje! Krajnje je vrijeme da već jednom napišem članak protiv vivisekcije! Pravo nam budi čto smo imali svijetski rat, kakve smo ogavne beštije! To je odvratno. To bi Liga naroda trebala zabraniti".


Odon Von Horvath
Odabrala i prekucala: Madam Hag


“Feral Tribune”
godina izdanja: 1996.
meki uvez, broj strana 270
cijena: 13 KM ili 6.5 euro

Vanja se vratila iz Holandije

i donela

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima


(Usvojena i proglašena rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 217 A (III) od 10. decembra 1948. godine)


uvod

Pošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svetu; pošto je nepoštovanje i preziranje ljudskih prava vodilo varvarskim postupcima, koji su vređali savest čovečanstva, i pošto je stvaranje sveta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i ubeđenja i biti slobodna od straha i nestašice proglašeno kao najviša težnja svakog čoveka; pošto je bitno da ljudska prava budu zaštićena pravnim poretkom kako čovek ne bi bio primoran da kao krajnjem izlazu pribegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja; pošto je bitno da se podstiče razvoj prijateljskih odnosa među narodima; pošto su narodi Ujedinjenih nacija u Povelji ponovo proglasili svoju veru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrednost čovekove ličnosti i ravnopravnost muškaraca i žena i pošto su odlučili da podstiču društveni napredak i poboljšaju uslove života u većoj slobodi; pošto su se države članice obavezale da u saradnji s Ujedinjenim nacijama obezbede opšte poštovanje i primenu čovekovih prava i osnovnih sloboda; pošto je opšte shvatanje ovih prava i sloboda od najveće važnosti za puno ostvarenje ove obaveze; Generalna Skupština proglašava ovu Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard koji treba da postignu svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i vaspitavanjem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda da bi se postupnim unutrašnjim i međunarodnim merama obezbedilo njihovo opšte i stvarno priznanje i poštovanje kako među narodima samih država članica, tako i među narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.


član 1.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i svešću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.

član 2.
Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti. Dalje, neće se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili teritorije kojoj neko lice pripada, bilo da je ona nezavisna, pod starateljstvom, nesamoupravna, ili da joj je suverenost na ma koji drugi način ograničena.

član 3.
Svako ima pravo na život, slobodu i bezbednost ličnosti.

član 4.
Niko se ne sme držati u ropstvu ili potčinjenosti: ropstvo i trgovina robljem zabranjeni su u svim oblicima.

član 5.
Niko se ne sme podvrgnuti mučenju ili svirepom, nečovečnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

član 6.
Svako ima pravo da svuda bude priznat kao pravni subjekt.

član 7.
Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo bez ikakve razlike na podjednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na ovakvu diskriminaciju.

član 8.
Svako ima pravo da ga nadležni nacionalni sudovi efikasno štite od dela kršenja osnovnih prava koja su mu priznata ustavom ili zakonima.

član 9.
Niko ne sme biti proizvoljno uhapšen, pritvoren, niti proteran.

član 10.
Svako ima potpuno jednako pravo na pravično javno suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom koji će odlučiti o njegovim pravima i obavezama, i o osnovanosti svake krivične optužbe protiv njega.

član 11.
1) Svako ko je optužen za krivično delo ima pravo da se smatra nevinim dok se na osnovu zakona krivica ne dokaže na javnom pretresu na kojem su mu obezbeđena sva jamstva potrebna za njegovu odbranu.
2) Niko se ne sme osuditi za dela ili propuštanja koja nisu predstavljala krivično delo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu u vreme kada su izvršena. Isto tako ne sme se izricati teža kazna od one koja se mogla primeniti u vreme kada je krivično delo izvršeno.

član 12.
Niko se ne sme izložiti proizvoljnom mešanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadima na čast i ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog mešanja ili napada.

član 13.
1) Svako ima pravo na slobodu kretanja i izbora stanovanja u granicama pojedine države.
2) Svako ima pravo da napusti svaku zemlju, uključujući svoju vlastitu, i da se vrati u svoju zemlju.

član 14.
1) Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama azil od proganjanja.
2) Na ovo se pravo niko ne može pozvati u slučaju gonjenja koje je zasnovano na krivičnom delu nepolitičke prirode ili postupku protivnom ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.

član 15.
1) Svako ima pravo na državljanstvo.
2) Niko ne sme samovoljno biti lišen svog državljanstva niti prava da promeni državljanstvo.

član 16.
1) Punoletni muškarci i žene, bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljanstva ili veroispovesti, imaju pravo da sklope brak i da osnuju porodicu. Oni su ravnopravni prilikom sklapanja braka, za vreme njegovog trajanja i prilikom njegovog razvoda.
2) Brak se može sklopiti samo uz slobodan i potpun pristanak lica koja stupaju u brak.
3) Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo na zaštitu države i društva.

član 17.
1) Svako ima pravo da poseduje imovinu, sam i u zajednici s drugima.
2) Niko ne sme biti samovoljno lišen svoje imovine.

član 18.
Svako ima pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti; ovo pravo uključuje slobodu promene veroispovesti ili ubeđenja i slobodu da čovek sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, manifestuje svoju veru ili ubeđenje putem nastave, ispovedanjem vere i obavljanjem obreda.

član 19.
Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obaveštenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.

član 20.
1) Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja.
2) Niko se ne može primorati da pripada nekom udruženju.

član 21.
1) Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju javnim poslovima svoje zemlje, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.
2) Svako ima pravo da na ravnopravnoj osnovi stupa u javnu službu u svojoj zemlji.
3) Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbeđuje sloboda glasanja.

član 22.
Svako, kao član društva, ima pravo na socijalno osiguranje i pravo da ostvaruje privredna, društvena i kulturna prava neophodna za svoje dostojanstvo i za slobodan razvoj svoje ličnosti, uz pomoć države i putem međunarodne saradnje, a u skladu sa organizacijom i sredstvima svake države.

član 23.
1) Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i zadovoljavajuće uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti.
2) Svako, bez ikakve razlike, ima pravo na jednaku platu za jednaki rad.
3) Svako ko radi ima pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu koja njemu i njegovoj porodici obezbeđuje egzistenciju koja odgovara ljudskom dostojanstvu i koja će, ako bude potrebno, biti upotpunjena drugim sredstvima socijalne zaštite.
4) Svako ima pravo da se obrazuje i da stupi u sindikate radi zaštite svojih interesa.

član 24.
Svako ima pravo na odmor i razonodu, uključujući razumno ograničenje radnog vremena i povremeno plaćeni odmor.

član 25.
1) Svako ima pravo na standard života koji obezbeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujuci hranu, odeću, stan i lekarsku negu i potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usled okolnosti nezavisnih od njegove volje.

2) Majke i deca imaju pravo na naročito staranje i pomoć. Sva deca, rođena u braku ili van njega, uživaju jednaku socijalnu zaštitu.

član 26.
1) Svako ima pravo na školovanje. školovanje treba da bude besplatno bar u osnovnim i nižim skolama. Osnovna nastava je obavezna. Tehnička i stručna nastava treba da bude svima podjednako pristupačna na osnovu njihove sposobnosti.
2) školovanje treba da bude usmereno ka punom razvitku ljudske ličnosti i učvršćivanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ono treba da pomaže razumevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i verskim grupacijama, kao i delatnost Ujedinjenih nacija za održanje mira.
3) Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu školovanja za svoju decu.

član 27.
Svako ima pravo da slobodno učestvuje u kulturnom životu zajednice, da uživa u umetnosti i da učestvuje u naučnom napretku i u dobrobiti koji otuda proističu. Svako ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proističu od svakog naučnog, književnog ili umetničkog dela čiji je on tvorac.

član 28.
Svako ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni.

član 29.
1) Svako ima obaveze prema zajednici koja jedino omogućava slobodno i puno razvijanje njegove ličnosti.
2) U vršenju svojih prava i sloboda svako se može podvrgnuti samo onim ograničenjima koja su predviđena zakonom u cilju obezbeđenja nužnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih i opšteg blagostanja i u cilju zadovoljenja pravičnih zahteva morala, javnog poretka i opšteg blagostanja u demokratskom društvu. Ova prava i slobode ni u kom slučaju ne mogu se ostvariti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.

član 30.
Nijedna odredba ove Deklaracije ne može se tumačiti kao pravo za ma koju državu, grupu ili lice da obavlja bilo koju delatnost ili da vrši bilo kakvu radnju usmerenu na rušenje prava i sloboda koji su u njoj sadržani.

Mawena je juče


fotografisala nas (roditelje, ne stvaraoce već saradnike)
i dlan svoje leve ruke.

Prva menstruacija u životu žene naziva se menarha i najčešće nastupa
oko 13 godine života. Prosječna dob za Hrvatsku je 12,8 godina.
Prva menstruacija javlja se u 95% djevojčica između 10. i 15. godine života.
Potrebno je gotovo pet godina i više da nakon prve menstruacije
djevojka dosegne potpunu morfološku i funkcionalnu zrelost.
Dob kada to djevojka postiže naziva se nubilitet.

Dr Šijanović

T-Portal / teen / savjeti
Imate li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želite čuti
naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo vam i omogućiti
bude li potrebno), slobodno nam pišite na mail problemi@htnet.hr

Srećna nam petnaestogodišnjica braka

foto: Peca Pan

Nova "buba" & nova umrlica

Razglednica Švarcvalda


peca pan za mene
Više mogućnosti 20:47 (prije 2 sati)

na znaku piše:


Dragi vlasnici pasa,

na ovim poljima i njivama se uzgajaju visoko kvalitetni prehrambeni proizvodi i stočna hrana. Pseći izmet može da zagadi rod i prenese određene bolesti. Nečista letina je za ljude i životinje neprivlačna, neukusna i može da ugrozi zdravlje.

Molimo Vas da stoga obratite pažnju kako vaš pas ne bi naše poljoprivredne površine koristio kao pseći WC i na taj način nas podržite u proizvodnji zdravih i kvalitetnih namirnica.

Mnogo hvala!
Vaši seljaci

Jovanović Čedo - Novi Prtee

Ej živote patnjo, ej živote bedo,
nabavi nam dobar pajdo, Jovanović Čedo.
Jebeš običaje, ma jebeš i boga,
Čeda za predsednika - i legalna droga.

Jebeš običaje, a jebeš i boga,
Čeda za predsednika - i legalna droga.

Autor nepoznat

Ulica Petra Drapšina, od Sunčanog sata
prvi prolaz ka Pasažu,
Pančevo




by Kiklop

Sve će ih umiriti ravnica


Vojvodina nekad pusta bila
voda još nije isparila
kada su trubuhom za kruhom
došli ljudi sa ratničkim duhom
Svađali se tukli i slavili
napijali i kuće pravili
na banderu terali su svirca
ali sve ih umiri ravnica


eto tako živeli su tiho
kuća njiva crkva i čaršija
niko neće gde je zemlja tvrda
novi ljudi siđoše sa brda
besni ljuti hoće da se biju
pogotovo kad piju rakiju
pa se sete brda i planine
al ne mogu bez nove domovine
osvoji ih vojvođanska klica
lagano ih umiri ravnica


tekst: Mileta Mijatović
muzika:
tamburaški orkestar "Stari Kontrabas", Pančevo

Stogo zabranjeno


Reče mi MM (prijatelj Mileta Mijatović), da su Larisa Ackov (poznata srbijanska keramičarka) i on prelepili upozorenje STROGO ZABRANJENO BACANJE SMEĆA u STROGO ZABRANJENO SAĐENJE CVEĆA. Sve to na poljančetu, na tabli, na pančevačkoj Novoj Misi. Odem do poljančeta iz priče, kad ono: natpis nepromenjen, levo od table manja količina đubreta, a iza table - pravoslavni hram u izgradji. Pa, ti sad budi pametan.

Vremeplov
(domaći)

Pravi Srbi žive izvan Srbije, oni unutra su degenerisani.
Radovan Karadžić

Muslimani su degenerisani Sloveni. Ja to znam pošto sam biolog.
Biljana Plavšić

Moram da priznam da sam u svom radu
u ponečem kopirala predsednika Republike Srbije.
U pravom trenutku sišla sam u masu,
obećala im 'niko ne sme da vas krade',
stekla njihovo poverenje i sada ne želim da ga izneverim.
Dafina Milanović

Hajdemo u gradove / Da bijemo gadove.
peva Radovan Karadžić

Srbi pale svoje kuće zato što ih vole.
Kusturica Handkeu

Ako pogine šest miliona Srba, ostaće još šest
da živi u sreći i blagostanju.
Biljana Plavšić

Dao sam vam čizme, uniforme i puške,
ali vam srpska muda ne mogu dati.
Fikret Abdić - Babo (svojim vojnicima)

Republika Srpska mora mobilisati sve
što je živo - čak i žene.
Radovan Karadžić

Samo obrazovani i gnevni mogu da pomaknu stvari sa mesta.
Slobodan Milošević

Gospodo novinari, vodite računa o svojoj bezbednosti,
pa vam se ništa neće dogoditi.
Aleksandar Vučić, ministar informisanja

Klinton sledeće godine ide u penziju,
a naša borba za slobodu i nezavisnost se nastavlja.
Ivica Dačić, portparol SPS-a

Meksiko može biti most za povezivanje
Jugoslavije sa razvijenim zemljama Evrope,
dok Jugoslavija može biti most
za prodor meksičke privrede u Evropu.
Ljubiša Ristić, predsednik JUL-a

Obaveštavam poslanike da u pauzi zasedanja mogu
da se vakcinišu protiv gripa.
Molim vas da to iskoristite, da bi radili i u vreme
kada bude epidemija gripa.
Dragan Tomić, predsednik Skupštine Srbije

Niko drugi nas ne bi vodio ovako pozitivno kao ovo rukovodstvo.
episkop Filaret, vladika mileševski

Mi hoćemo da budemo vlast. Tužno je biti opozicija.
Vojislav Šešelj, predsednik Srpske radikalne stanke

Broj Srba koji su pobijeni na Kosovu
ostaće nepoznat sve dok se svi ne vrate svojim kućama.
Zoran Anđelković, predsednik Privremenog izvršnog veća Kosova

Čak i voda ima neki prirodni osećaj odgovornosti.
Posle poplava, kad počini štetu, voda se povlači.
Vuk Drašković, predsednik Srpskog pokreta obnove

U stočarstvu je situacija do zla boga grdna
i ako se ovako nastavi ostaćemo bez jaja.
Radenko Stanić, direktor u PKB-u

Proglašenje dr Mire Marković za počasnog građanina
Babušnice stimuliše spremnost naroda ovog kraja
na bezrezervnu odbranu suvereniteta zemlje.
Dragan Božilović, predsednik SO Babušnica

Srbi nikad nisu bili egzotičan narod prema drugima.
Nikad nisu druge narode terali u egzodus.
Milovan Bojić, potpredsednik Vlade Srbije

Ako zatrudni, svaka žena zaposlena
na određeno vreme u Ministarstvu za brigu o porodici,
PTT Srbije i dopisništvu RTS-a u Nišu
automatski dobija stalni posao.
Vera Ivanković, zamenik republičkog ministra za brigu o porodici

Mladi ljudi moraju osetiti potrebu da daju podršku
politici Slobodana Miloševića.
Željko Simić, ministar kulture

U jednoj stvari Slobodan Milošević
vrlo je sličan Vuku Draškoviću.
Obojica su transmitori ideja svojih supruga.
Zoran Đinđić, predsednik Demokratske stranke

Danas je 8. mart. Reci Jugoslavija,
sloboda i istina su ženskog roda.
To je i uređivačka politika Radio Jugoslavije.
Ivan Marković, funkcioner JUL-a i glavni urednik Radio Jugoslavije

Amerika ima bombe, oružje, moć...
Mi imamo Kosovo i Metohiju, mi imamo Srbiju,
mi imamo Slobodana Miloševića.
Radovan Pankov, član Glavnog odbora SPS-a

Gde je sada francuska književnost? Nema je!
Gde je holandsko slikarstvo koje je imalo Rembranta? Nigde!
Španija je imala Dalija i Pikasa. Sada ni njih nije.
Njihova mesta ispunjavaju Srbi.
Dejan Medaković, predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti

Jedini muškarci netolerantni prema meni bili su oni sa
kompleksima niže vrednosti ili oni sa očiglednim
hormonskim poremećajima.
Mira Marković, šef JUL-a

Uvek možemo izgraditi više nego što oni mogu porušiti,
jer je naša domovina u nama.
Gorica Gajević, generalni sekretar SPS-a

I bog je na našoj strani, ali traži da mu pomognemo.
Vuk Drašković, Studio B, Intervju gledalaca, oko 23h,
pred predizbornu ćutnju za prvi krug izbora
za predsednika Srbije, oktobar 1997.

Ko je lud da se bije sa policijom, a da se to ne snima.
Vojislav Šešelj

BOJKOT - USTAVA 2006

(ulaz u Pančevo iz pravca Beograda, starim putem)

by Kiklop

Nevidljiva nacija


Invisible Nation (documentary, 93 min)
film Darka Kovačevića (2006)

http://subnet.net1zen.com/?page_id=37

predstavlja: alternativce iz Subotice
(opširnije: post Monday, September 25, 2006)

Pripadnik nevidljive nacije No2 (redosled slučajan)


MIRČEZ

Previše je bilo isfuravanja. Nije bilo one esencije panka, bilo je više alkohol, lepilo, agresija, nasilje, sitna provokacija. Čak i u bendu u kojem sam ja bio, pevali smo o Bejrutu, na primer, hm, što veze s vezom nema.

Oni su se regrutovali (članovi bendova osamdesetih, prim. autora bloga) iz sredina u kojima su i završili: u narodnjacima, u hevi metalu, u lokalnim tabadžijskim ekipama.

Dovijalo se na razne načine za svirke, da se dobije prostor, mesto, vreme. Uglavnom smo bili odbijani. Onda su išli fazoni, kao sviraćemo za Titov fond, hajde zabranite nam. Nebitno, otišao sam u SSOJ, Savez socijalističke omladine ili tako nešto, da vidim da li mogu da pomognu mladima. Tamo je bio jedan čova koji nas je onako odrpane lepo primio i ponudio “pelinkovcem”. Seli smo i pričali, ne sećam mu se imena na žalost, i on nam je namestio da sviramo, kao – momci, nema drugih uslova, hajde da počnemo sa baštom Doma JNA (Jugoslovenske narodne armije).

Mi smo tamo otišli, svirali, bili prilično neuvezzbani. Po pank ikonografiji, pevač je počeo da psuje publiku, da je vređa, publika je uzvratila. Bilo je prilično puno oficira, vojnika, naših prijatelja. Koncert je prekinut, a nakon toga je došla odluka komiteta nekog da se zabrani svirka bendu i pojedincima. Od toga dana ostali bendovi su nas postavljali kao zvezde da sviramo zadnji, u stvari, da ne bi prekinuli koncert, za svaki slučaj, oni će pre nas.

Kao što banda tinejdžera nije shvatala ko su, šta su, tako ni sistem nije shvatao ko su, šta su, ali se nečega plašio, pretpostavljam. Negde sam pročitao podatak da je Državna bezbednost uspela da infiltrira svog čoveka u grupu Lajbah, da bude basista.

Kad se išlo na gitarijade po okolnim mestima, selima, varošicama, Zmajevu, Apatinu, Vrbasu, stalno je bilo problema, konflikta sa meštanima, starosedeocima. To je bilo kao O.K., dolazi bend da svira, onda ga oni natuku. Bilo je, na primer, bend gde sam ja svirao, posle koncerta, nastupa na Gitarijadi, zovu lokalni njega, pevača, ej, dodji – kao – bili ste jako dobri, dodji ovde iza ćoška, imam rakije. Hvala bogu on ode, a iza ćoška čekaju prijatelji ovog što ga je nahvalio i onda ga razbiju.

Ali ipak je, za ovako malu sredinu, možda malo širu, bilo provokativno čak i to što se dešavalo. Recimo, “Debili u prolazu” su imali nekih petnaestak koncerata - četrnaest je prekinuto. Kada ih nisu skidani sa bine, prekidali im koncert, zbog uobičajenih ili trenutnih improvizatorskih dešavanja, koristili su svoj hit “Jebem vam milu mater”. Onda su ih definitivno skidali.

Ali u Subotici nikada nije neko ko je vodio scenu davao kompletnu podršku, podršku koja bi odgovarala nekoj margini, nekom andergraundu.

Vladika Nikolaj se kupao!?


SENZACIONALNO!

ILITI

I MORE SRPSKI OSEĆA

"Došao je dan polaska. Pogledah kroz prozor i ugledah ono, što sam jedino i mogao ugledati, a to je more. Dođe mi da se u njemu još jednom okupam. Žurno se spremim, siđem i posle pet minuta moj umišljaj bi ostvaren. Milo more! Kako si sveže i mirisno! Tvoja se voda upija u telo moje; rada je da je ponesem u domovinu moju. Tvoje slane kaplje ljube se sa mnom i opraštaju. Talasi tvoji žure se k meni jedan preko drugog i nešto mi šapuću. Da li je to opomena, da ne zaboravim ono što sam saznao u Boci ili šalju pozdrav Šumadiji? Jedan za drugim valjaju se preko mene s umilnim šumom. Dubina tvoja mračno posmatra brda okićena, ili bolje reći onakažena kamenim utvrđenjima, iz kojih mnogobrojna grotla topova zijaju u pravcu prema tebi. Gle, i oni donji slojevi tvoje tečnosti, čini mi se, izdižu se sa dna i idu k meni. I oni hoće nešto da mi kažu na rastanku. No ne, ne kazuj, vodo, znam sve šta želiš da mi kažeš; tvoje strašno lice plaši me, ono predstavlja jezovitost onoga što mi imaš kazati. Samo ti hvala, more, što i ti srpski osećaš! Ja idem natrag. Adio!"

Vladika Nikolaj Velimirovich [1880-1958], "Moje uspomene iz Boke" (1904)

Krazy Kat (Stamps)

Nezabeleženo Tarabić proročanstvo

(naslov: autor bloga)

Može li globalizacija pomoći oporavku ratnih rana?

- Globalizacija je kontradikcija. Ona grupiše ljude po etničkim i rasnim grupama, sukobljava ih, stvara ratne rane ali u isto vreme stvara uslove za planetarni individualizam koji je neizbežna budućnost globalizacije. Ljudi izmešanih rasa, kultura i jezika, kojima će svako mesto na zemlji biti dobro da umru, njihove ekonomske, političke i kulturne potrebe definisaće situaciju na planeti. Nama preostaje da se krijemo po pećinama, ili da se spustimo u polis i nestanemo u čovečanstvu. Pristali mi na to ili ne, u budućnosti srpska nacionalna svest, i sve ono što nam je danas drago, biće samo kolekcija znakova koji će se skupljati kao stare markice ili novac. U tom kontekstu je interesantno analizirati nesreću srpskog nacionalizma koji nikako da ostvari svoj san o jednoj državi svih Srba, kao da je rođen na pogrešnoj planeti. Po meni to nije loš znak, ako čitamo taj istorijski označitelj, Srbiji ne preostaje drugo već da se denacionalizuje i pretvori u građanstvo bez nacije.

dr Dušan Bjelić, profesor sociologije na Univerzitetu Južnog Mejna u Portlandu u SAD.

http://www.danas.co.yu/20060114/vikend5.html#2

"Čas veronauke"

REX

(na današni dan)




koprodukcija: Megafon & Kulturbuntteatar

Zbogom pameti


Tako slatko bih ti reko
goni se u božju mater
ali znam da će i to proći
i da bog nema kevu

kako može naj-naj-naj
neko da stvori
to nije bajka
pa da kralja rodi pralja

bog je sebi otac
bog je sebi tetka
bog je sebi muž
bog je sebi punica

bog je sebi majka
bog je sebi dete
bog je sebi svastika
(ne mislim na kukasti krst)

bog je sebi deda
bog je sebi brat
bog je sebi prijatelj
bog je sebi sve i sav

bog je sebi gazda
bog je sebi sluga
bog nema boljeg od sebe
bog nema kome da se ruga

Zbogom, pameti

"Napred u prošlost"
"Banatski trougao", kaseta.
tekst: Nandor Ljubanović
izdavač: "Panorama" - Beograd, "M. Yuser" - Novi Sad, 1997.

Terapija SLIKOM No 897

Prikupljeni snovi


San 64.

Sanjao sam da je u dvorište odjednom sletela
ptica kukavica i počela da kuka, ja sam krenuo
da je teram i gađam cepanicama, ali sam je
stalno mašio. Znao sam da će mi neko umreti.

Umro mi je deda.


San 65.

Sanjala sam, pre koji dan, da prolazim pored groblja
i da me zaova (koja je inače živa) zove
da sa njom prođem preko groblja.
Ali ja ne pristajem na to i vraćam se
kući, a zaova odlazi sama preko groblja.

Da sam pošla preko groblja umrla bih, ali se plašim za zaovu.


San 112.

Sanjam da sam u Požegi u glavnoj ulici
i njom prolazi Tito u kočijama.
Jedan mali dečak pretrčava put i trči ka meni,
a dečak isti Dimitrije, moj najstariji sin
(koji tada kad sam to sanjala nije bio rođen).
Tito zaustavlja kočije i pita dečaka
"je li mali znaš li ti ko sam ja?",
a dečak odgovara:
"Šta me briga ko si ti, ni ti ne znaš ko sam ja",
i na to se svi smeju,
a mene je nekako stid.


San 120.

Sanjala sam mog sina kao da ga ponovo rađam.
Znala sam da je nešto lepo.

Položio je prijemni za srednju školu.


San 125.

Sanjam kako sam u kući u Požegi i tamo stoji
nekoliko monaha, sa strane stoji jedan koji je lud i vrišti,
a ostali ga smiruju.

Nešto znači ali još ne znam šta.


http://dekart.f.bg.ac.yu/~eradonji/san/prikupljeni%20snovi.htm

Teslin zid, Prvomajska ulica, Pančevo

"Balkan Baroque"

Bijenale u Veneciji 1997. godine

Izvođenje perfomansa "Balkan Baroque" Marine Abramović među publikom izazvalo je dosta emocija. U jednom delu šestočasovnog perfomansa, holandsko- jugoslovenska umetnica metalnom četkom čisti kosti i izgovara samo jednu rečenicu koja glasi: "Kada smo stali kod poslednje breze, tada sneg zaveja sve". Paralelno na videu teče druga njena priča, priča o hvatanju pacova:

"Želim da vam ispričam priču kako mi na Balkanu ubijamo pacove. Imamo metod da preobratimo pacova u vuka. Ali pre nego što to objasnim, želela bih da saznate nešto više o samim pacovima. Pre svega, pacovi konzumiraju ogromnu količinu hrane, nekada dva puta više od njihove težine. Njihovi prednji zubi neprestano rastu i oni moraju neprestano da se oštre inače bi se udavili.

Veoma mnogo računa vode o svojoj porodici i nikada ne bi ubili ili pojeli svoga člana. Oni su izuzetno inteligentni. Ajnštajn je rekao: ako bi pacov bio 20 kilograma teži, definitivno bi bio vladar sveta. Ako bi se ispred njega stavio tanjir s otrovnom hranom, osetio bi to i ne bi jeo.

Metod: Da se uhvati pacov treba ispuniti rupe vodom i jednu ostaviti otvorenom. Tako se može uhvatiti 30-40 pacova. Izabrati samo mužjake, staviti ih u kavez i dati im samo vodu da piju. Ogladneće, prednji zubi će rasti. Ipak, genetski neće ubijati članove svoje porodice. Suočavaće se sa smrću - davljenjem. Biće primorani da ubijaju slabije u njihovom kavezu, pa slabijeg od slabijeg, sve dok onaj najjači od svih ne ostane sam u kavezu. Tada hvatač pacova nastavlja da mu daje samo vodu. U tom trenutku osećaj vremena je jako važan. Njegovi zubi rastu. Kada hvatač vidi da je ostalo još samo pola sata pre nego što se pacov udavi, on otvori kavez, uzme nož, izvadi mu oči i oslobodi ga.

Sada je pacov nervozan, besan, u panici. Suočava se sa smrću, trči u pacovske rupe i ubija svakog pacova koji mu je na putu, sve dok ne naiđe na superiornijeg od sebe. Taj, onda, ubija njega. To je način kako mi na Balkanu pravimo tog vuka-pacova".

K.R.

http://www.yurope.com/nasa-borba/arhiva/Jun97/2006/2006_25.HTM

Marina Abramović, rođena 1946, dobila je Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji 1997, za rad "Balkanski barok" (Balkan Baroque). Učestvovala je na toj prestižnoj manifestaciji savremene umetnosti na poziv generalnog komesara Bijenala DJermana Celantea, nakon što je Crna Gora povukla odluku da poznata umetnica predstavlja tadašnju SRJ.

Srećan mi rođendan!


TOP 10
(srpske novokomponovane izreke)



01.
Ćuti, trpi i po nešto drpi.

02.
Za muvom pa na govno.

03.
Jedi hleba nisi na svadbi.

04.
Najbolje se Srbi bore, kad prde iz dijaspore.

05.
Kod Srba nikad nema rezultata, ali imaju 1001 izgovor i svi dobro zvuče.

06.
Jedino pljuvanje koje se nije primilo u Srbiji je ono u šake.

07.
Srpska je elita na biciklu kita.

08.
Ako Koštunica preživi, Srbija neće.

09.
Što izgubiš ne traži, što nađeš ne kaži.

10.
Svaki koji me je ostavio, mnogo mi je učinio.


"Narodne izreke su misli koje su stekle popularan status zbog česte upotrebe identične formulacije. Većina narodnih izreka izražava određenu istinu prema percepciji jedne kulture. Nauka koja izučava narodne izreke je paremiologija."

p.s.
Nekoliko izreka potiše sa B92 bloga.

Zoran Đinđić - voštana figura

Ženo, srećan ti rođendan!


A, za rođendan: Dubravka Ugrešić

Mi smo dečki

1. Ako se stranac zatekne u Zagrebu, “metropoli” novopečene evropske države Hrvatske, a osobito ako se zatekne subotom prijepodne, ostaće zatečen prizorom koji će prije pribrojiti kakvom dalekoistočnom nego evropskome gradu. Glavni zagrebački trg subotom prijepodne prepun je muškaraca. Muškarci stoje, puše, razgovaraju, važno šetkaju gore-dolje, osmjehuju se jedan drugom, uzajamno se tapšaju, mladji se srdačno gurkaju, svi tapkaju poput jata pingvina. Ako stranac usmjeri pogled prema jednom uglu, vidjet će stepenice koje vode prema platou. To je Dolac, zagrebačka gradska tržnica. Stepenicama se uspinju i silaze žene ozbiljnih lica noseći u rukama plastične vrećice s namirnicama. To su Zagrepčanke, stanovnice nove evropske “metropole”, koje žure kući da skuhaju subotnji ručak.

2. Ova slika spada u tipičan jugo-imaginarij, i posve je svejedno je li vezana uz zagrebačku, beogradsku, gradsku ili provincijsku, “zapadnu” ili “istočnu” sredinu. Ona je tako opća i tako prirodna da je za vrijeme nastave seksualnog odgoja u osnovnoj školi (dakako, za vrijeme komunizma; danas se u školi uči vjeronauk) jedna učiteljica ostala zatečena pitanjem. Dok je učiteljica pokazivala crteže golog ženskog i golog muškog tijela objašnjavajući spolne razlike, jedno ju je dijete prekinulo zabrinutim pitanjem. – A gdje su mami vrećice?
Vrećica s namirnicama u maminoj ruci bila je za dijete relevantna spolna razlika.

3. Homo balcanicus, jugo-muškarac ne postoji u jednini. On se rijetko kada pojavljuje kao usamljeni primjerak, osoba, individua, on je načešće – grupa muškaraca. Muški stanovnik južnoslavenskih krajeva se u grupi odgaja, u grupi raste, u grupi živi. Muška grupa je njegov prirodan okoliš, bez nje lipše kao riba na suhom. Mi smo dečki, što pijemo stojećki, glasi refren jedne popularne zagrebačke gradske pjesme. Jugo-muškarci šeću kroz život mentalno držeći jedan drugoga za ruke. I zato suvremeni zagovornici maskulinizma u svojoj potrazi za izgubljenim muškim identitetom ne bi trebali putovati na Novu Gvineju. Prekaljeni muški identitet im je tu, pod nosom.

4. U imaginariju jugo-muškarca jedno od važnih mjesta pripada ženi. Imageu žene nisu naškodile ni političke promjene koje je sa sobom donio Drugi svjetski rat (gdje su žene, mahom obrazovane ravnopravno s muškarcima sudjelovale u partizanskom pokretu), ni gotovo pedesetogodišnja praksa socijalizma (koja je zakonski barem izjednačila prava muškaraca i žena), ni dominantna zastupljenost žena u pojedinim djelatnostima (obrazovanje, medicina), ni njihova prisutnost u javnom životu (novinarstvu, sveučilištima, umjetnosti), ni pojava feminizma, ni tzv. demokratske promjene, niti pak novi rat. Žena u tom muškom imaginariju ima stabilni status – nižeg bića.

5. Ženin status čvrsto je markiran jezikom. Kolokvijalni sinonim za ženu (s dugom tradicijom i raširenom uporabom) je pička. U jednako širokoj uporabi je i riječ pizda. I dok pizde mogu biti i muškarci – riječ je, naime, o slabu, pokvarenu, nepouzdanom čovjeku (muškarcu, dakle, koji se ponaša kao žena!) – pičke su mahom žene. Ovi su kolokvijalizmi tako rašireni i česti da su izgubili uvredljivo značenje; često ih, uostalom, upotrebljavaju i same žene.
Pisac i jugo-muškarac Milorad Pavić u intervjuu za “Village Voice” na pitanje novinara što je za njega demokracija, odgovara: Demokracija je pičkin dim! Kako novinar nije razumio o čemu se radi, Pavić na mucavom engleskom hrabro ponavlja: – ...A smoke of the cunt!
A pičkin dim je u hrvatskom i srpskom jeziku najraširenija fraza za NIŠTA, za nepostojeću stvar. Kada ljudi koji se sporazumijevaju na tim jezicima žele za neku stvar reći da je posve bezvrijedna, upotrijebit će poetsku sliku ženskog spolnog organa iz kojeg se dimi.
Kada nekome opasno prijeti, balkanski muškarac će se ponovo prisjetiti ženskog spola (Dobit ćeš po pički!); kada želi objasniti da je netko šutio kao zaliven, reći će: Šutio je kao pička; kada se pak želi pohvaliti da je nekoga pretukao, reći će: Prebio sam ga kao pičku!

6. Riznica znamenitog balkanskog humora (pritom etničke, nacionalne, kulturne i religijske razlike igraju malu ulogu) učvršćuje se ponavljanjem viceva do pripovjedačeva i slušaočeva iscrpljenja. Prepričavanje viceva će stranac prije protumačiti kao oblik perverzije koja ima stručan naziv koprolalija. Žena u tim vicevima ima istu skučenu i nemaštovitu ulogu: ulogu vlastita spolnog organa.

7. Ako naš stranac zaluta na periferiju ili u kakvu provinciju neće mu promaći detalj: brojni plakati pjevačica i pjevača zabavne i narodne glazbe. Jugo-muškarci kao da jedva čekaju pojavu svježeg plakata. Kao zakleti homo deflorans jugo-muškarac neće odoljeti intervenciji u prostoru. Već ujutro će žensko lice biti napadnuto gomilama crteža penisa, nagrdjeno brkovima i prostačkim primjedbama. Prvo što će promatrač zamijetiti bit će neskriveno samozadovoljstvo penetrirajuće muške ruke.

8. Ako našem zamišljenom strancu pokažemo desetak filmova jugoslavenske kinematografije, iz gomile kadrova izdvojit će se kruti image jugo-žene. Jugoslavenske filmove snimali su muški režiseri i godinama tupo učvršćivali jedan te isti ženski lik. Gledan iz te perspektive jugoslavenski film duboka je i poražavajuća istina o predodžbi koju jugo-muškarac ima o ženi. Žene su u tim filmovima grubo silovane (omiljeni kadar: ženska dojka poklopljena dlakavom muškom rukom), pljuskane (omiljeni kadar: muška ruka na ženskom obrazu), prebijane, maltretirane na različite načine (1). Staromodni opozicijski par – svetica i kurva – u domaćoj verziji bit će često zamijenjen staromodnijim: majka i kurva. Izmedju “stare majke” i “mlade kurve”, s beznačajnim otklonima i podvarijantama, učvršćivao se godinama sistem muških stereotipa.

9. Stranac, kojem smo prethodno prikazali malu retrospektivu jugoslavenskog filma, a nakon toga dokumentarne snimke o ženama silovanim u ovom ratu, ostat će, pretpostavljamo zbunjen. I makoliko se mjesni muškarci upinjali da našem strancu dokažu kakav su strašan seksualni teror vršili nad “našim ženama” Srbi, stranac će zbiljska silovanja prije pribrojiti općem tretmanu žene na Balkanu, pooštrenom u ratnim prilikama.
Na jugo-prostoru silovanje nikad nije bilo smatrano ozbiljnim kriminalnim aktom. Silovatelji su, ako su bili prijavljeni i privedeni na sud, a to se dogadjalo rijetko, dobili po koji mjesec zatvora i na tome se slučaj završavao. Iz takve životne prakse nikao je popularno-anegdotski savjet ženama: Ako vas već siluju, najbolje je da se opustite i nastojite uživati. Taj anegdotski savjet najčešće veselo prepričavaju muškarci i s tupom rezignacijom slušaju – žene.

10. Kada balkanski mladi mužjak želi svome muškom krdu (a to često čini) objasniti kako je sinoć s nekom djevojkom vodio ljubav, on će reći: – Izjeb’o sam je do smrti!

11. Našeg stranca mogli bismo upoznati s antologijskim stranicama jugoslavenskih književnosti, koje su nerijetko udžbenički primjeri mizoginije. Mogli bismo našeg stranca upoznati s popularnom kulturom, s novinama, nadalje sa statističkim podacima. Mogli bismo ga provesti po svakojakim institucijama, po redakcijama, mogli bismo ga natjerati da gleda televizijski program, da posjeti izdavačke kuće... Naš će stranac svugdje vidjeti isti prizor: toplo, srdačno, muško zajedništvo i žensku sjenu u kakvom kutu, šutljivu sekretaricu, šutljivu čistačicu, šutljivu pratiteljicu bučnog jugo-mužjaka. A mjesta gdje će sretati samo žene bit će – dječji vrtići. Dodajmo slici i dječačića ovlaženih hlača koji se dere: Mamaaaa!... Vidi što sam napravioo! Ne zato što bi mali dodatak bio nužno istinit, nego zato što nam treba radi jedne druge istine.

12. Zašto smo u priču ubacili zamišljena, idealna stranca? Muški i ženski stanovnici južnoslavenskih krajeva saživjeli su se tokom godina sa svojim kulturnim okolišem, sa svojom svakidašnjicom, sa svojim nepisanim pravilima, da, čini se, više nisu u stanju registrirati abnormalnosti.
– Tvoja je dužnost da pišeš o silovanjima koja su vršili Srbi nad tvojim “sestrama”, Muslimankama i Hrvaticama – rekao je nedavno moj kolega, pisac, naglasivši riječ dužnost. – Nisu li silovanja vršila tvoja “braća”? – upitala sam. Kolega je zapanjen zinuo. Ta jednostavna misao ne bi mu nikada samom pala na pamet. Mislim da je i nadalje ipak uvjeren da je to moja dužnost, jer silovanje, dovraga, ipak spada u... one ženske stvari.

13. Razgovarajući s jugo-muškarcima prije rata, naš bi stranac ostao zapanjen strašću s kojom su jugo-muškarci razgovarali o dvije teme. Muškarci su u razgovorima neobično rado prepričavali zgode iz vojske, pa čak i ako su bile desetogodišnje davnosti (2). Druga omiljena tema bile su seksualne zgode u kojima su jugo-muškarci rado preuveličavali vlastitu seksualnu moć i šalili se na račun seksualne nemoći onih drugih, “šonja”. U toj muškoj jugo-mitologiji postojao je i zadržao se “veseli” mit kako Hrvati, eto, ne mogu, kao što mogu Srbi. Srpski jugo-muškarci nalazili su potvrdu za svoje teze (da su Hrvati “šonje”, dakle) u jeziku, odnosno u hrvatskim sinonimima za riječ penis. MUŠKA KLAPA (vojska, sport, kavana, radno mjesto i t.sl.) i SEKS, eto, dvaju prioritetnih punktova iz života jugo-muškarca.
Rat je samo aktivirao ono što je u muškom imaginariju oduvijek postojalo. Vicevi i zgode na račun vojske (one bivše) ustupili su mjesto ratnom junaštvu, iskušavanju hrabrosti, a priče o nepobjedivosti na polju kreveta preselile su se na polje fronte. Ratništvo i seks bogato su se isprepleli. Slabići će biti nazivani pederima (peder je ratnički sinonim za kukavicu). “Hrvatski vjesnik”, ustaške provincijske novine, vrve homoseksualnim pornografskim karikaturama u kojima su pederi, dakako, Srbi. Identičan ratničko-pornografski muški sleng u opticaju je na svim zaraćenim stranama. Tradicionalističku ratničko-pornografsku retoriku potvrdjuju nazivi oružja (često ženska imena), ratne fotografije (ratnika s puškom, vojnika koji grle topovsku cijev), ratnička subkultura (stripovi, “literatura”, šale, humor, “ratnička publicistika”). Ratna propaganda češće prikazuje rat kao privlačnu i uzbudljivu mušku avanturu, rjedje kao svetu, asketsku borbu za domovinu. Rat je pucanje i tucanje, karanje i ubijanje, navodna je izjava nekog povratnika s fronte.

14. U muškom ratničkom pojmovlju postoji dakako i domovina. Domovina je, kao i uvijek, ženskog roda: na apstraktnoj razini ona je majka (domovina-mati), a na praktičnoj velika banka za pranje svakovrsnog “prljavog novca”, kao u svakom ratu, uostalom.
Prašnjava i zastarjela rodoljubna retorika i dalje dokazuje svoju djelotvornost. Nitko nije ispisao toliko staromodnih rodoljubnih pjesama kao suvremeni pjesnici sviju zaraćenih strana. Domovina je (Ti si ljubav moja, Hrvatska moja sveta, glasi jedan hrvatski stih) i dalje napaćena majka, bogorodica, djevica, koju su “krvoloci” (tudji muškarci!) obješčastili, natopili krvlju, i tako dalje, i tome slično. A domovina, dakako, prašta sve i svima. Mamaaaa, vidi što sam napraviooo! I, gle, domovina se blago smiješi, uzima našeg dječaka u krilo i buci-buc i gili-gili...

15. Mati je apstraktna, dijete (čas otac, čas sin) konkretno. Kad je srpski vožd, Slobodan Milošević, u nekom intervjuu izjavio da njegova žena slabo kuha, već drugi dan javilo se nekih dvjestotinjak žena s ponudom da mu kuhaju one.

16. Kada bi mi netko dao priliku da biram strašne prizore 20. stoljeća u uži izbor svakako bi ušla televizijska snimka jedne od sjednica srpske (krnje jugoslovenske) skupštine. U skupštini su sjedili muškarci: ostariji, odeblji, najčešće podbulih lica, najčešće zadrigli, svi malo zapušteni, oznojeni, s olabavljenim kravatama i poluraskopčanim košuljama. U jednom trenutku taj koji je stajao za govornicom učinio je NEPODOPŠTINU bacivši zgužvani papirić na drugoga, tog koji je sjedio u publici. Nevidljivi magnet privukao je lica prema kameri. Desetine muških lica gledale su u kameru i – cerekale se. Lica nisu mogla ne znati da njihovi vojnici mjesecima ruše Sarajevo, da siluju, ubijaju, pale, nisu mogla ne znati da je s njihovim blagoslovom rušena Hrvatska i Bosna.
Bila su to lica demokratski izabranih predstavnika onih koji ubijaju, ali i onih koji kopaju po kantama za smeće ne bi li našli nešto za jelo, ili upravo sahranjuju trupla svojih sinova. I vožd se cerekao i izabranici naroda cerekali su se, i sve je najednom bilo tako smiješno. Mamaaaa, vidi što sam napraviooo, likovala su lica ohrabreno, jer SVI su napravili, i nije bilo razloga da se pojedinačno stide, jer stide se samo odrasli ljudi. Bio je to cerek olakšanja; kako je sve, eto, lako, kako je sve moguće, i tko uopće tvrdi da je politika odgovorna stvar, i tko to kaže da bilo kome i bilo za što treba odgovarati.
Televizijsku snimku zasjedanja srpske skupštine doživjela sam kao fotografiju nogometnog tima pod čijim se nogama umjesto lopti valjaju bezbrojne ljudske glave. A tim, dečki, slikaju se pritom s likujućim cerekom na licu.

17. Krivci za rat u bivšoj Jugoslaviji, kao, uostalom, i za svaki rat, ipak su muškarci. Muškarci su zamislili i izazvali rat, muškarci su u ratu sudjelovali.
U jesen 1991. u Sarajevu su protestirale žene. Mi smo majke, a ne nacionalnost! Generali, ubojice! – vikale su i pred televizijskim kamerama demonstrirale kratki uvod u buduće smrti. Jedna je prema kameri podigla metalnu pločicu s urezanim brojem pokazujući, kao na kakvoj oglednoj nastavi, kako vojnicima nakon smrti stavljaju pločicu u usta radi identifikacije. Nakon nekoliko dana stotine žena iz Hrvatske i Bosne krenule su prema Beogradu, gdje su ih čekale žene iz Srbije. Sve zajedno trebale su se okupiti pred generalštabom jugoslavenske narodne armije, tada već bivše. Žene su u rukama nosile svoju jedinu poruku: male fotografije svojih sinova. Generali, po prvi puta shvativši da su žene ipak polovina cjelokupna stanovništva, grubo su spriječili susret. Vojnici su blokirali puteve koji vode u Beograd i žene su se ponižene vratile kućama.
Već drugi dan na srpskoj televiziji vidjeni su kadrovi uplakanih srpskih majki koje radosno šalju svoje sinove u vojnike. Ovo je najsretniji dan u mome životu, rekla je jedna otirući suze. Već drugi dan, drugi muškarci, hrvatski, uvjerili su svoje žene da nema druge nego dati sinove za obranu domovine u ratu koji nam je nametnut. Već treći dan grupa žena iz Hrvatske vidjena je u jednom televizijskom kadru, u audijenciji visokog njemačkog političara. Umjesto malih fotografija svojih sinova, žene su ovoga puta nosile veliku fotografiju svoga predsjednika. Bio je to ponižavajući kadar, ne manje ponižavajući od onoga koji je uslijedio nakon nekoliko mjeseci kad je čovjek s velike fotografije, predsjednik, udovicama i majkama uručivao odlikovanja za hrabre hrvatske vitezove koji su položili svoj život na oltar domovine. Jedna je tom prilikom zahvalno poljubila predsjednikovu ruku.

18. Jednu od najpoznatijih kazališnih i filmskih glumica u bivšoj Jugoslaviji, Zagrepčanku udatu za Beogradjanina, hrvatski mediji optužili su za nacionalnu izdaju. Glumica je napisala za novine odgovor, potresan antiratni tekst. Uslijedili su žestoki napadi i glumica je napustila zemlju. U hrvatskim novinama mjesecima su u nastavcima izlazili članci s uvredljivim tekstovima punim laži, s njezinim nagim fotografijama, s duboko uvredljivim detaljima iz njezina osobna života, s neukusnim političkim optužbama. Medijska lomača nije se dala ugasiti.
Svi su zdušno puhali u vatru i osobno donosili grančice. Istina, neki su došli s lončićima vode, medju njima i pokoji muški novinar. U isto to vrijeme glumičine kolegice snimale su za neku diskografsku kuću hrvatsku verziju pjesme “Lili Marlen”. Dakako, za momke na frontu koji su u isto to vrijeme ginuli.

19. Prije desetak godina trojica razdraganih mladića na ulicama Prištine zapalila su suknju Ciganke koja je prolazila s djetetom u naručju. Slučaj su zabilježile samo slovenske novine. Na upit novinara hoće li ih tužiti Ciganka se iskreno začudila: – Zašto? Samo su se šalili...

20. Žene su u ratu izgubile domove, djecu, muževe. Žene su u ratu silovali. Najprije jedni muškarci, zatim često i njihovi vlastiti muževi (“Iz polupane čaše se ne pije”), zatim strani mediji, pa domaći mediji... U ovom trenutku o prognanim i silovanim ženama i njihovoj djeci brinu – druge žene. Ne muškarci. Muškarci imaju važnijeg posla. Pretpostavljam da ponekad razmišljaju o tome kako da novac koji pristiže ženama od svjetskih humanitarnih organizacija prigrabe na legalan, pravni način, da ga “privremeno posude” za prioritetnije stvari. Za kupnju “obrambenog” oružja, na primjer.

21. Rat u bivšoj Jugoslaviji je muški rat. Žene su u ratu poštanski sandučići, tijela koja služe za odašiljanje poruka drugim muškarcima, neprijateljima. Pritom neprijateljima koji su još donedavno bili braća.
– Silovanje u ratu je uobičajena stvar, ono spada u mušku psihologiju, ono je iracionalno, ono je, nadam se da ćeš me pravilno shvatiti, neka vrsta negativnog komplimenta ženi, ružna seksualna NEPODOPŠTINA. Ali to što je zaista monstruozno, to su namjerna srpska oplodjivanja Hrvatica i Muslimanki. Ne tek puko silovanje nego namjerno oplodjivanje. To je nacistički koncept, i takvo što su mogli učiniti samo Srbi – rekao je ogorčeno moj znanac.

22. Samo obitelj sa četvoro djece, posebno u hrvatskom selu, osigurava Hrvatskoj budućnost (...) Država mora preuzeti odgovarajuće mjere kako bi se obuzdala epidemija abortusa! Na tom polju još vladaju zakoni iz vremena komunizma. Glede abortusa mi još živimo u srbokomunizmu, izjava je jednog hrvatskog katoličkog mislioca.
Svojim Muslimankama sam već izdao fatwu. Petoro djece minimum! Dvoje za sebe, troje za Bosnu, izjava je jednog bosanskog muslimanskog vjerskog mislioca.

23. Jedna članica hrvatskog sabora – koja ulazi u onaj ubogi postotak (3%) žena u hrvatskom saboru – prigodom vlastita predstavljanja hrvatskoj javnosti navela je tri, poredane po važnosti, činjenice. Kao prvo, da je Hrvatica, kao drugo da je majka petoro djece; kao treće, da je apotekarica.

24. Žene u patrijarhalnim i mizoginim društvima imaju svoje ustaljene funkcije, one uvijek služe za nešto (za radjanje djece, za domaćinstvo, za rad u polju), one, izmedju ostaloga, služe kao maska muškarčeve odraslosti, odgovornosti, normalnosti i “seksualne podobnosti”, već prema tome. Znam za priču o jednoj nervno ne suviše pouzdanoj muškoj osobi. Muškarac je bio lošeg imovnog stanja.
Oženio se. Dobili su dijete. Nisu imali stan. Rastali su se. Nedavni politički dogadjaji naglo su izbacili našeg anonimusa na površinu i on se prometnuo u političku ličnost; počeo je držati govore, putovati, ići na prijeme, slikati se na televiziji, na pomolu je bilo i ambasadorsko mjesto u stranoj zemlji. Njegovo rodoljublje bilo je nagradjeno uspjehom koji se svalio na njega neočekivano poput kiše kovanica iz telefonskog automata. I sve je, osim jedne stvari, bilo savršeno. Nije imao ženu. Bio je to suviše vidljiv i u promijenjenom kontekstu nedopustiv statusni nedostatak. I naš je čovjek hitro vratio bivšu ženu, ponovo su se vjenčali, dobili veći stan. Ni ženino zadovoljstvo zbog nagle promjene društvenog statusa nije izostalo. Čovjek je ženu nadalje prilagao po potrebi: kao iskaznicu, propusnicu, kao masku vlastite normalnosti. A žena je na sreću bila zgodna i – njegova. I svima se svidjala. Dečkima, dakako. Bio je to konačno jedan sretan brak.

25. Jedan je novopečeni hrvatski političar napisao kratki dnevnik za hrvatski tjednik “Danas”, u kojemu su se redale misli na temu rata, teške političke situacije u Hrvatskoj, misli zabrinuta rodoljuba, ali i lakše, poetske opservacije na temu voljena grada i njegovih stanovnika. Tako izmedju ostaloga opisuje sunčani dan, šetnju s prijateljem, noge prolaznica. – Dobro su nadjubrile... – zaključuje poetski jedan.
Rečenica podrazumijeva da je došlo proljeće, a Zagrepčanke još nisu depilirale noge.

26. Na pitanje što su žene jedan je dječak odgovorio: – Žene su djevojčice, a djevojčice su drek na šibici!

27. Ukoliko se jugo-muškarac – bilo da se radi o komunističkom, post -komunističkom ili novom, demokratskom primjerku – usudi da nešto javno kaže, on postaje disidentom, mučenikom sistema, nacionalnim umom, našim najhrabrijim mužem, hrvatskim Havelom, srpskim Rushdiem. Ako žena učini to isto, ona postaje samo kurvom.
U Hrvatskoj su (u Srbiji, Sloveniji, Bosni...) protiv rata, protiv nacionalizma i šovinizma, protiv mržnje, protiv povrede ljudskih prava, protiv korupcije, protiv gluposti, protiv totalitarna mentaliteta, protiv silovanja, protiv nedemokratskog ustroja Hrvatske, protiv brojnih grešaka hrvatske politike i hrvatskih vladajućih foruma – pisale hrvatske novinarke, spisateljice, žene intelektualke. Te su žene u “demokratskoj” Hrvatskoj proglašene: izdajicama, ženama koje konspiriraju protiv Hrvatske, ozbiljnom opasnošću, ženama koje prodaju domovinu zbog vlastita probitka, amoralnim osobama, družinom nesretnih i frustriranih žena, koje su postale organizacijska jezgra medjunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata, ženama koje siluju Hrvatsku, babama koje progone Hrvatsku, i na kraju VJEŠTICAMA.
Vještice (izabranih pet, iako je njihov broj veći) mjesecima su gorjele na hrvatskoj medijskoj lomači. Ulje su dolijevale i poneke kolegice, ali su lomaču uglavnom održavali muškarci, hrabri hrvatski muževi i veliki nacionalni umovi.
"Vještice" je malo tko branio, poneki novinari (da, muškarci!), poneki prijatelj. A jedan se od lokalnih medijskih egzekutora javno začudio zašto se zapadni tisak zabrinuo oko medijskog spaljivanja “hrvatskih vještica”, kada se, zapravo, radi tek o jednoj medijskoj NEPODOPŠTINI.

28. Hrvatski slučaj samo je potvrdio frustracije jugo-muškarca, ovoga puta prenesene na tobožnju političku razinu. Vještica je pritom najtočnija mitska slika tih frustracija. Vještica je prije svega družica DJavola (narodnog neprijatelja, Srbina, stranih sila, zapadnog svijeta i t.sl.). Ona je rušiteljica komfornih muških stereotipa, ona izvrgava ruglu muški vrijednosni sistem (izmedju ostaloga, rat), dovodi ga u pitanje, sve u svemu, ona je opasna žena. Suvremeni hrvatski medijski slučaj pritom nije eksces nego pravilo, on je tek bučnija fusnota povijesti balkanskih tihih lomača na kojima su gorjele: izopćenice, intelektualke, spisateljice, umjetnice, samoubojice, nerotkinje, usamljenice – kurve svih vrsta.

29. Slobodan Milošević je na jednom mitingu 1987. godine izgovorio historijsku rečenicu: Odsada niko neće smeti da vas bije! S instinktom rasnog vodje Milošević je napipao infantilo bilo svoga naroda. I DJECA (dečki!) pohrlila su znajući da će im NEPODOPŠTINA zvana rat biti oproštena. Jer samo odrasli ljudi odgovaraju za svoje činove.
To je, dakako, jedan pogled na stvari. Koji teško da će igdje proći. Jer što ćemo onda s medjunarodnim pregovaračima, političkim forumima, institucijama i političarima; gdje ćemo onda s budućim nacionalnim povijestima; kamo ćemo s poginulima, herojima i brojnim žrtvama; što ćemo onda s ustrojstvima budućih država?! Ne, od nepodopština ne nastaje povijest. I svi će se radije prikloniti drugom pogledu na stvari i tvrditi da su radili na teškom i odgovornom HISTORIJSKOM zadatku.

30. Jedna veoma popularna pjesma (čiji je autor muškarac) govori o ništavnom muškarcu-komarcu. Pjesma poziva žene na rezignaciju, završava ironičnim refrenom u slavu muške ništarije i srdačnom i pomirljivo-šeretskom porukom ženama: Kakav je, takav je, drži ga, ne daj ga, jer je muškarac.
Jugo-muškarci i jugo-žene još će se dugo kuhati u svom začaranom sado-mazohističkom loncu. Žene će popraviti razbijeno, počistiti smeće, ukloniti muška govna (Mamaaaa, vidi što sam napravio!), sve oprati, sve zaboraviti i tiho se, kao i uvijek, povući u kut (Štetu su, uostalom, počinili oni drugi muškarci). Polovica populacije, žene, bit će i nadalje šutljive sjene, mumije-pratiteljice, maske muške odgovornosti, roditeljice, banke za “pranje prljavog novca”, dok će druga polovica, muškarci, nastaviti svoje povijesne igre. Te igre imat će ozbiljna imena: izgradnja države za sve nas, demokracija za sve nas, uspostavljanje mira, budućnost za sve nas.

DOVIDJENJA, U SLJEDEĆEM RATU, naslov je jednog jugoslavenskog filma (snimljenog u drugom medjuratnom razdoblju). Rečenica se trajno zaglavila u mome pamćenju. Dakako, da bih je željela zbrisati, ali ne mogu, jer je čvrsto podupire slogan: DJECA SU NAŠA BUDUĆNOST!

Listopad 1993.

Tekst iz knjige “Antipolitičkih eseja” Kultura laži (Zagreb 1996); za nemačko izdanje ove knjige, Die Kultur der Luge Dubravki Ugrešić je dodeljena evropska nagrada za esej Le Prix europeen de l’ešai Ćarles Veillon za 1996. godinu.

NAPOMENE

(1) U filmu crnogorskog režisera, snimljenom prije nekoliko godina, ruralna, patrijarhalno-pornografska priča razrješava se scenom u kojoj jugo-muškarac ubija svoju ženu golemim kamenom prignječivši joj glavu. Žena pritom pokorno podlaže glavu pod kamen.

(2) Publikacija Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost, koju je nedavno objavio Centar za antiratnu akciju iz Beograda, i čije su autorice žene, bavi se analizom školskih udžbenika. Tako analiza čitanki za osnovne škole pokazuje da u njima ima četiri puta više tekstova s ratnom tematikom nego s mirovnom (66,4% prema 15,6%). Prema broju stranica ovaj odnos je još nepovoljniji (89 prema 5,7 stranica).

Terapija SLIKOM No 901

Mesija


To je nama naša borba dala...
Hvala tebi sv Sava.
Učitelju naš, hvala ti za sve što znamo mi...
Ti si nam rekao i prvi naučio.
Sveti Savo srpska slavo,
najmudrija naša glavo.

Pametan i mudar kad zbori.
Sveti Sava nikada ne smori.
Kada treba da se podnese žrtva,
On će reći koga da žrtvujemo.
Pojte mu svi Srbi:
La-la-la pesmu i utrojte.

Mi gradimo hram - Hram gradi nas!
Mi gradimo sram - Sram gradi nas!
Mi gradimo prugu - Hram gradi nas!
Hram gradi vas - Nas radi gras!

Sveti Savo nešto bih te pit'o: gde je moje sa tavana žito?


Mileta Mijatović
("Klopka za pionira", sa albuma "Raj na zemlji postoji", 2004)

Kraj rata Pristigla pošta


Peca Pan
za mene

Sakrij opcije
22:19 (prije 52 minuta)

Od: Peca Pan
Potpisano-od: googlemail.com
Za: Kulturbunt
Datum: 2006.10.03 22:19


Naslov: Kraj rata

Odgovori Odgovori svima Proslijedi Ispis Dodaj pošiljatelja u popis kontakata Obriši ovu poruku Prijavite phishing Pokaži original Tekst poruke krivo prikazan?


Na dan 22. aprila 1945 godine, prethodnica američke Prve armije izbila je na Dunav kod Regenzburga. Dok su tenkovi zauzimali pozicije na obali, cevi okrenutih prema srednjovekovnom gradskom jezgru, vojni zapovednik Regenzburga izdao je naređenje da se grad mora braniti po svaku cenu. Smrtna presuda za grad koji nije bio oštećen u savezničkim bombardovanjima.

Narednog dana na današnjem Dahauplatzu okupila se uzbuđena masa ljudi. Došlo je do čarki sa policijom, potegnuti su noževi, začuli su se pucnji. Johann Maier, propovednik regenzbursske Katedrale, omanji proćelavi čovek intezivnog pogleda iza okruglih naočara, popeo se na podest protivavionske baterije. U pokušaju da umiri građane, uzeo je reč: molio je za mirnu predaju grada. Bila je to samo glasno izgoverena želja svih pristunih. Nije stigao da završi govor; uhapsili su ga agenti u civilu, i njega i manju grupu demonstranata. Još iste večeri, u procesu pred na brzinu sastavljenim prekim sudem, osuđen je na smrt vešanjem. Presuda je glasila: "Širenje defetizma". Regenzbursski Biskup Michael Buchberger krio se svo to vreme u podrumu Ordinarijata. U strahu za sopstveni život, nije ni pokušao da utiče na presudu.

Ujutro 24. aprila, u 3 i 25, zajedno sa demonstrantom po imenu Josef Zirkel, Johann Maier je obešen na istom trgu na kojem je prethodnog dana održao svoj poslednji govor. Oko vrata mu je visila tabla sa natpisom "Ja sam saboter". Nešto kasnije, u zoru, Wermacht i SS jedinice napustile su grad u pravcu juga. Savezniccka vojska ušla je u Regenzburg bez borbe.

Michael Buchberger bio je biskup Regenzburga do svoje smrti, 1961. godine. Papa Pije XII dodelio mu je 1950. godine zvanje nadbiskupa.

Johann Maier je sahranjen u kripti regenzbursske Katedrale. Na Dachauplatzu nalazi se spomen ploča.


Odgovori
Proslijedi

Jurnjava po gradu (oko 13h)


Policajca dva ("fiat punto") jurili mladića dva ("opel astra karavan"), u po bela dana, ulicama grada Pančeva. "Opelu" se isprečila prodavnica na raskrsnici ulica Svetozara Miletića i Dimitrija Tucovića.

Pokret za mir Pančevo - foto arhiva

Po objavljivanju posta saznao sam da je fotografija
vlasništvo Vanje Velike-Male. Poklon prijateljice
sa fotke čiji je izraz lica rečit baš :)